La Chana ili
pravim imenom Antonia Santiago Amador jedna je od najpoznatijih flamenco
plesačica svih vremena, a dokumentarni film mlade hrvatske filmašice Lucije
Stojević koja trenutačno živi i stvara u Španjolskoj prati njezin pokušaj povratka
na scenu u sedmom desetljeću života. Već kao djevojčica La Chana je shvatila da
će ples biti njezin život i već tijekom 60-ih i 70-ih godina prošlog stoljeća
prometnula se u najveću zvijezdu flamenco scene u cijelom svijetu. Iako joj se
potom nudila i hollywoodska karijera nakon što ju je zapazio slavni Peter
Sellers (vjerojatno najpoznatiji po ulozi inspektora Clouseaua u serijalu
"Pink Panther") i dao joj ulogu u jednom svom filmu, La Chanini snovi
nisu se ispunili zbog tužne obiteljske priče. Ipak, nije ona klonula duhom te
je nakon desetak godina pauze ponovno sredinom 80-ih zagospodarila flamenco
scenom, a u filmu koji je Stojević stvarala čak pet godina vidimo da žar vatrenog plesa nikada i nije iščeznuo iz ove plesačice.
Nije ovo
klasični biografski dokumentarac jer većina vremena ovog dokumentarca. koji je
bio među pet kandidata za najbolji europski dokumentarni film 2016. godine, a
dobio je i nagradu publike na vjerojatno najvećem festivalu dokumentarnog
filma, amsterdamskoj IDFA-i te je prikazan na više od 50 festivala diljem
svijeta, posvećena je sadašnjosti La Chane. Autorica tu trenutačnu situaciju
fino na trenutke presjeca arhivskim snimkama koje nam služe za dodatno
upoznavanje njenog lika i djela, no najviše kroz razgovore sa samom La Chanom
saznajemo sve o njenom životu i onom što je vodi kroz život. Riječ je o jednoj od onih inspirativnih priča
pošto prema svim pravilima logike La Chana nikada nije trebala postati ono što je
postala. No, kako se to već patetično kaže (iako se u ovom filmu uspješno bježi
od patetike), život piše najnevjerojatnije priče pa se tako i ova nepismena
Ciganka iz okolice Barcelone sirovim talentom, ali i bezgraničnim trudom
uspjela probiti na sam vrh.
Baš kao što
je i ritam ove glazbe nevjerojatno brz i La Chanine noge udaraju po podu brže
od bas pedale bilo kojeg speed-metal bubnjara, a unatoč tome što danas na tim
nogama jedva stoji i što vjerojatno ne postoji bolest koja je nije pogodila,
ona je i dalje ne samo potpuno bistra, duhovita i pronicljiva, već i dalje ima
nevjerojatan osjećaj za ritam i pokret. Usprkos brojnim nesretnim trenucima
koje je proživjela, La Chana je i dalje prepuna optimizma i energije i služi
kao inspiracija za sve one koji se i danas bave flamencom. Kao i većina
dokumentarnih filmova i "La Chana" je nastajala jako dugo te je od
početne ideje i priprema za snimanje pa do premijere moralo proći više od pet
godina, no strpljenje i upornost Stojević definitivno su se isplatili jer je
snimila film koji spada u sam vrh europske dokumentaristike posljednjih godina.
Primjedbe
Objavi komentar