Ova drama
smještena u Pariz 1944. i 1945. godine bila je francuski kandidat za Oscara
2017. godine, no nije film koji je Emmanuel Finkiel napisao i režirao prema
poluautobiografskom romanu poznate francuske spisateljice, dramatičarke,
esejistice, scenaristice i redateljice Marguerite Duras ušao u krug nominiranih
djela. Riječ je o prilično komplentativnom filmu, što i ne čudi jer je knjiga
koju je Duras napisala 1985. godine zapravo svojevrsna njena dnevnička zbirka u
kojima je dosta kombinirala stvarnost i fikciju za vrijeme nacističke okupacije
Francuske. Prilično je jasno da takav materijal baš i nije tako lako prenijeti
na film, koji je posve drukčiji medij od knjige, tako da ovdje imamo i dosta
razmišljanja glavne junakinje, Marguerite Antelme (Melanie Thierry) odnosno
same autorice knjige koja se uoči II svjetskog rata i udala za pisca Roberta
Antelmea.
Tijekom rata
Duras je radila u vladi kolaboracionističke Vichyevske Francuske kao niža činovnica,
a već tada se počela baviti pisanjem (vrhunac je doživjela sredinom 50-ih kad
je nominirana za Oscara za scenarij filma "Hiroshima mon amour" koji
je režirao Alain Resnais). No, paralelno s radom za izdajnički vladu, postala
je ona aktivan član francuske komunističke partije i članica pokreta otpora. U
istoj grupaciji bio je i njezin suprug Robert, kojeg su nacisti uhvatili jer ga
je netko očito cinkao te je 1944. čovjek deportiran u logor u Buchenwaldu. U
ovom filmu pratimo sudbinu ove žene otkako su joj zarobili muža i
njeno iščekivanje za vrijeme i neposredno nakon rata da se on vrati iz
zatočeništva. Cijelo to vrijeme Duras / Antelme uopće i nije znala je li
joj muž živ ili ne, a u ovom filmu pratimo i njezin odnos s Pierreom Rabierom (Benoit
Magimel, sjetit će ga se oni koji su gledali Hanekeovu
"Pijanisticu"), čovjekom kojeg je upoznala neposredno po uhićenju muža.
Rabier je
više rangirani agent u kolaboracionističkim pariškim vlastima vrlo blizak
Gestapu i on odluči pomoći Marguerite. Kad shvate da se njihova članica sastaje
s tako moćnim tipom, članovi pokreta otpora pokušaju je privoliti da ona iz
njega pokuša izvući što više informacija potrebnih u borbi za slobodu. No,
jasno da i Rabier ima u najmanju ruku dvojbene namjere jer i on preko
Margueruite pokušava izvući informacije o borcima za slobodu i njihovim
aktivnostima, ali pod krinkom priče da joj pomaže u oslobađanju njenog muža.
Kako vrijeme prolazi Marguerite se od uplašene žene počinje pretvarati u hrabru
i samosvjesnu osobu, koja shvaća da zapravo nema što izgubiti, a poklapa se to
s približavanjem saveznika i porazima nacista. Paralelno s tim, Rabier počinje
pokazivati znakove slabosti i straha, baš kao i ostatak francuskog puka koji se
početkom 40-ih odlučio prikloniti nacistima i surađivati s njima. Počinje on i
slični mu shvaćati da su izabrali krivu stranu i da će im se nakon neizbježnog
poraza glava zasigurno otkotrljati niz giljotinu.
Ne treba od
ovog pomalo razvučenog i jako sporovoznog, na trenutke dosta monotonog filma,
očekivati neka pretjerana uzbuđenja jer za "Memoir of War", kako
je nazvan ovaj film za svjetsko tržište, moglo bi se reći da je svojevrsna
psihološka studija glavne junakinje. Tako si je Marguerite dala zadatak da
mora dočekati svog muža da se vrati iz zarobljeništva, bez obzira što nisama više
nije sigurna što prema njemu osjeća. Robert u tom razdoblju polako
postaje nekakva apstraktna pojava, simbol, bez kojeg rat za nju nikada neće
završiti. Zanimljiv je u ovom filmu prikaz i tih kolaboracionista, odnosno
francuskih izdajnika, koji su se komformistički vrlo brzo nakon okupacije
priklonili nacističkom režimu. Zapravo ovdje i nema klasičnih zlikovaca i
heroja na kakve smo navikli u sličnim filmovima čija je radnja smještena u
vrijeme II svjetskog rata te se na taj način vjerojatno pokušalo pokazati da svi
ljudi dijele iste emocije, ranjivost, sklonost nasilju i osveti, solidarnost,
ljubav i mržnju, bez obzira na koju se stranu svrstali.
Primjedbe
Objavi komentar