LA DOULEUR (2017,FRA) - 6,5/10



Ova drama smještena u Pariz 1944. i 1945. godine bila je francuski kandidat za Oscara 2017. godine, no nije film koji je Emmanuel Finkiel napisao i režirao prema poluautobiografskom romanu poznate francuske spisateljice, dramatičarke, esejistice, scenaristice i redateljice Marguerite Duras ušao u krug nominiranih djela. Riječ je o prilično komplentativnom filmu, što i ne čudi jer je knjiga koju je Duras napisala 1985. godine zapravo svojevrsna njena dnevnička zbirka u kojima je dosta kombinirala stvarnost i fikciju za vrijeme nacističke okupacije Francuske. Prilično je jasno da takav materijal baš i nije tako lako prenijeti na film, koji je posve drukčiji medij od knjige, tako da ovdje imamo i dosta razmišljanja glavne junakinje, Marguerite Antelme (Melanie Thierry) odnosno same autorice knjige koja se uoči II svjetskog rata i udala za pisca Roberta Antelmea.

Tijekom rata Duras je radila u vladi kolaboracionističke Vichyevske Francuske kao niža činovnica, a već tada se počela baviti pisanjem (vrhunac je doživjela sredinom 50-ih kad je nominirana za Oscara za scenarij filma "Hiroshima mon amour" koji je režirao Alain Resnais). No, paralelno s radom za izdajnički vladu, postala je ona aktivan član francuske komunističke partije i članica pokreta otpora. U istoj grupaciji bio je i njezin suprug Robert, kojeg su nacisti uhvatili jer ga je netko očito cinkao te je 1944. čovjek deportiran u logor u Buchenwaldu. U ovom filmu pratimo sudbinu ove žene otkako su joj zarobili muža i njeno iščekivanje za vrijeme i neposredno nakon rata da se on vrati iz zatočeništva. Cijelo to vrijeme Duras / Antelme uopće i nije znala je li joj muž živ ili ne, a u ovom filmu pratimo i njezin odnos s Pierreom Rabierom (Benoit Magimel, sjetit će ga se oni koji su gledali Hanekeovu "Pijanisticu"), čovjekom kojeg je upoznala neposredno po uhićenju muža.

Rabier je više rangirani agent u kolaboracionističkim pariškim vlastima vrlo blizak Gestapu i on odluči pomoći Marguerite. Kad shvate da se njihova članica sastaje s tako moćnim tipom, članovi pokreta otpora pokušaju je privoliti da ona iz njega pokuša izvući što više informacija potrebnih u borbi za slobodu. No, jasno da i Rabier ima u najmanju ruku dvojbene namjere jer i on preko Margueruite pokušava izvući informacije o borcima za slobodu i njihovim aktivnostima, ali pod krinkom priče da joj pomaže u oslobađanju njenog muža. Kako vrijeme prolazi Marguerite se od uplašene žene počinje pretvarati u hrabru i samosvjesnu osobu, koja shvaća da zapravo nema što izgubiti, a poklapa se to s približavanjem saveznika i porazima nacista. Paralelno s tim, Rabier počinje pokazivati znakove slabosti i straha, baš kao i ostatak francuskog puka koji se početkom 40-ih odlučio prikloniti nacistima i surađivati s njima. Počinje on i slični mu shvaćati da su izabrali krivu stranu i da će im se nakon neizbježnog poraza glava zasigurno otkotrljati niz giljotinu.

Ne treba od ovog pomalo razvučenog i jako sporovoznog, na trenutke dosta monotonog filma, očekivati neka pretjerana uzbuđenja jer za "Memoir of War", kako je nazvan ovaj film za svjetsko tržište, moglo bi se reći da je svojevrsna psihološka studija glavne junakinje. Tako si je Marguerite dala zadatak da mora dočekati svog muža da se vrati iz zarobljeništva, bez obzira što nisama više nije sigurna što prema njemu osjeća. Robert u tom razdoblju polako postaje nekakva apstraktna pojava, simbol, bez kojeg rat za nju nikada neće završiti. Zanimljiv je u ovom filmu prikaz i tih kolaboracionista, odnosno francuskih izdajnika, koji su se komformistički vrlo brzo nakon okupacije priklonili nacističkom režimu. Zapravo ovdje i nema klasičnih zlikovaca i heroja na kakve smo navikli u sličnim filmovima čija je radnja smještena u vrijeme II svjetskog rata te se na taj način vjerojatno pokušalo pokazati da svi ljudi dijele iste emocije, ranjivost, sklonost nasilju i osveti, solidarnost, ljubav i mržnju, bez obzira na koju se stranu svrstali. 

Primjedbe