LA FAMILIA (2017,VEN) – 7,5/10



Venezuela je jedna od onih zemalja koje za koje bismo mogli reći da su potpuno propale države i pomalo je strašno za povjerovati da država koja ima najveće zalihe nafte na svijetu danas izgleda tako. No, upravo ta nafta Venezuelu je dovela u te probleme jer kad ti kompletno gospodarstvo praktički počiva na izvozu samo jedne sirovine, onda je vrlo lako za predvidjeti što bi se moglo dogoditi kad ti malo ozbiljnije zemlje lupe sankcije na prodaju iste te nafte i nitko je od tebe na legalnom tržištu ne želi i ne smije kupovati. Pomalo je teško za povjerovati da ekipa još od Huga Chaveza pa do sadašnjeg predsjednika ove južnoameričke države Madura nisu mogli predvidjeti što će im se dogoditi kad krenu sa socijalističkim eksperimentom i kompletnom nacionalizacijom naftnih polja. Jasno da strane kompanije na takve poteze nisu mirno gledale i vrlo brzo je Venezuela završila u izolaciji, a posljednjih dana vidimo da je pitanje dana kad će ondje izbiti građanski rat i kad će se nekad najbogatija južnoamerička država pretvoriti u novu Libiju ili Siriju. Ova država u kojoj je 2016. godine živjelo gotovo 32 milijuna ljudi, danas se gotovo pretvorila u veliki zatvor, a samo u 2018. godini inflacija je iznosila 1,37 milijuna posto, što je razina koja valjda nije zabilježena ni u Weimarskoj Njemačkoj početkom 30-ih godina prošlog stoljeća.

U takvim okolnostima odvija se radnja ove socijalne drame u kojoj pratimo sudbinu povremenog radnika Andresa i njegovog 12-godišnjeg sina Pedra, koji pokušavaju preživjeti u najsiromašnijem i najopasnijem kvartu glavnog grada Caracasa. Kako Andres po cijele dane radi najrazličitije nadničarske poslove kako bi uspio prehraniti sebe i sina, Pedro je praktički prepušten sam sebi. On cijele dane provodi u društvu istih takvih klinaca, koji po cijele dane bauljaju ulicama, a nasilje je zapravo jedino što ih okružuje. Njihovi uzori su stariji klinci koji su se već priključili bandama, a nakon što jednog dana Pedro upadne u problem i slučajno tijekom tučnjave teško ozlijedi jednog od klinaca, on i njegov stari moraju bježati kako bi spasili živu glavu. U njihovom starom kvartu za njih više nije sigurno te otac i sin kreću u nesigurnu odiseju gradom u kojoj vidimo svu bijedu ove upropaštene zemlje.

Pokazao se ovaj film koji je premijeru imao na kritičarskoj večeri festivalu u Cannesu 2017. godine i bio je venezuelanski kandidat za Oscara kao šokantna socijalna krimi drama u kojoj možda na najbolji i najočitiji način možemo vidjeti kako izgleda život u ovoj državi. Iako je priča vjerojatno fikcionalna, ovo je jedan od onih naturalističnih, realističnih filmova snimljenih gotovo u dokumentarnom stilu da čovjek ima dojam da se doista radi o stvarnim ljudima, a ne o glumcima. Vidimo koliki su razmjeri tog siromaštva i vidimo da ono što se nekada nazivalo srednjim slojem u Caracasu više ne postoji. Tu su samo mase nevjerojatno siromašnih ljudi koji žive od dana u dan i koji su u potrazi za nekim kratkotrajnim poslom ili hranom, ali kao što i obično biva u ovakvim društvima tu je i onaj maleni elitni sloj bogataša koji su se vjerojatno okoristili na švercu ili kriminalu.

Vidimo ovdje da je Caracas potpuno anarhičan grad u kojem cvijeta samo kriminal, a gotovo ništa ne funkcionira kako bi trebalo u modernim državama i u tom okruženju Andres svog 12-godišnjeg sina pokušava izvesti na pravi put. No, osim što s ocem gotovo nema nikakvog doticaja jer se praktički i ne vide, Pedro oca smatra totalnim gubitnikom jer on jedva osigurava dovoljno da prežive. On je ljut i razočaran u oca koji se nije odlučio odati kriminalu već u zemlji u kojoj praktički nikakve univerzalne vrijednosti više ne važe, on sina pokušava naučiti da je pošten i težak rad jedini ispravan put. Naravno da je malom teško u to povjerovati i teško se toga držati kad vidi da jedini novca imaju kriminalci i oni koji žive potpuno suprotno pravilima kojima nas uglavnom uče. Jasno da je mladac izgubljen i da je rastrgan između onoga što sam vidi i onoga što mu otac pokušava usaditi, no sada su Andres i Pedro osuđeni jedan na drugoga i situacija u kojoj su se našli ne samo da će ih konačno zbližiti, već otac i sin imati priliku zapravo i upoznati jedan drugoga. Iznenađujuće dobar film koji se po svim parametrima uklapa u moderni «world cinema», fiilm je to koji pruža perfektan uvid u živote i probleme onih zemalja s kojima inače nemamo nikakvog kontakta i doticaja. 

Primjedbe