Ime
francuskog redatelja podrijetlom iz Tunisa Abdellatifa Kechiceha vjerojatno će
malo značiti bilo kome, no kad spomenem njegov zasigurno najpoznatiji film,
romantičnu dramu nabijenu erotikom «La vie d'Adele» poznatu kao i «Blue is the
Warmest Color», mnogi bi ga se mogli sjetiti. Skrenuo je ovim filmom Kechice
pažnju na sebe, ne samo s prilično eksplicitnim scenama seksa jer je ovaj film
osvajao i brojne nagrade, bio je čak nominiran i za Zlatni globus i BAFTA-u u
konkurenciji filma izvan engleskog govornog područja, a i u svojem sljedećem
filmu Kechiche je pokušao pribjeći istoj recepturi. No, daleko manje uspješno
jer se ova pretenciozna dokumentaristička drama smještena u gradić na jugu
Francuske 1994. godine, pokazala prilično dosadnom i besmislenom. Traje i ovaj
film čak tri sata, a da je i dvostruko kraći ne bi se ništa previše izgubilo.
Ove bi godine trebao biti snimljen i nastavak ovog filma pa ćemo vidjeti kud će
nas odvesti ova priča kojoj je u središtu mladić po imenu Amin.
Ovaj mladić
podrijetlom iz Tunisa vraća se tijekom ljetnih praznika kući nakon što je u
Parizu studirao medicinu, no odlučio je odustati od fakulteta i posvetiti se
pisanju scenarija i fotografiji. I dok je Amin prilično povučen mladić,
samozatajan i bez samopouzdanja, njegov bratić i najbolji prijatelj Tony pravi
je primorski galeb. Baca taj parangal svakoj djevojci koju zatekne u svojoj
blizini, a ljeto je u tijeku i sezona lova potpuno je otvorena. No, ubrzo
saznajemo da je takvo ponašanje samo paravan kako bi prikrio vezu s djevojkom
koja se bavi uzgojem ovaca, Ophelie, čiji je zaručnik vojnik i gotovo nikada ga
nema doma. Nekako se da naslutiti da je i Amin zaljubljen u Ophelie, čini se na
trenutke da ni ona nije hladna na njega, no nikako da on napravi onaj korak
kako bi se njihovo prijateljstvo pretvorilo u nešto više.
Baš kao i u
svom prethodnom filmu, i ovdje ima jedna prilično eksplicitna scena seksa, a
cijeli film djeluje pomalo voajeristički, gotovo tipično za Kechichea.
Nažalost, iako film vizualno izgleda jako dobro i snimanje kamerom iz ruke
doista gledatelju dajem dojam da se nalazi u ovom veselom, napaljenom
mladenačkom društvu, sve je to previše razvučeno, dosadno, na trenutke i užasno
naporno. Ima ovdje niz dugačkih scena u kojima likovi vode isprazne razgovore,
a sve to doista izgleda kao da i nije film, već kao da je Kechiche upao u neko
društvo mladih ljudi dok su na odmoru. I dok se s «Blue is the Warmest Color»
Kechiche bavio tematikom ispospolne ljubavi, ovdje se provlači tematika
imigracija i integracije francuskih doseljenika iz zemalja Magreba, ovaj puta
iz njegovog Tunisa. Vjerojatno je radnju i smjestio u 1994. godinu kako bi
pokušao prikazati kako je francusko društvo tada bilo puno opuštenije,
veselije, slobodnije i sigurnije jer ovdje doseljenici i autohtoni Francuzi
gotovo pa žive u idili.
Primjedbe
Objavi komentar