Film o krađi
kulturnog blaga iz meksičkog povijesnog muzeja koje se doista i odigralo 1985.
godine zapeo je na pola puta između klasične krimi drame i art filma, što
zapravo i ne čudi kad se zna da je njegov autor Alonso Ruizpalacios tipični
art-filmaš. Ovim filmom Alonso kao da se želio približiti i široj publici te je
film imao i fin festivalski život, osvojivši čak i Srebrnog medvjeda za
scenarij u Berlinu, no slična tematiku puno ipak je puno bolje odrađena u
nedavnom «American Animals» Barta Laytona. I to je bio prilično netipičan film
pljačke, kojeg je Layton razbio s dokumentarnim fragmentima stvarnih
protagonista jedne od najbizarnijih krađa umjetnina u američkoj povijesti, a još
jedna poveznica između ova dva filma su glavni protagonisti, odnosno tipovi
koji smatraju da se u njihovim životima ne događa ništa zanimljivo.
No, dok su u
«Američkim životinjama» ti protagonisti bili tinejdžeri, odnosno srednjoškolci,
ovdje su to tipovi već u tridesetim godinama života koji i dalje žive s
roditeljima i nikako da završe studij veterine koji su odavno započeli. I Juan (Gael
Garcia Bernal), manipulativni sociopat i njegov najbolji prijatelj Wilson (Leonardo
Ortizgris) dolaze iz prilično imućnih obitelji iz višeg
srednjeg sloja. Juan tako dođe na ideju da bi svoju dosadnu svakodnevicu mogli
razbiti krađom nacionalnog blaga, arheoloških eksponata neprocjenjive
vrijednosti iz nacionalnog antropološkog muzeja u Mexico Cityju. Na sam Božić
1985. godine oni stvarno i krenu s ostvarivanjem svog plana, a iako nitko od
njih nema lopovskog iskustva, oni bez problema iz najpoznatijeg muzeja uspiju
ukrasti pregršt artefakata, koje potom planiraju prodati na crnom tržištu
umjetnina.
Priča je ovo
s kojom se naizgled i ne može promašiti i definitivno je «Muzej» film kojeg se
isplati pogledati, no ta lutanja između arta i klasičnog žanrovskog filma
djelovala su na mene u ovom slučaju pomalo zbunjujuće i dosta čudno. Ruizpalacios
je čak možda i mrvicu nepotrebno razvukao na više od dva sata i kao da se na
sve načine trudio razvodniti ovu zapravo superuzbudljivu priču. Nastupa on i
pomalo moralizatorski i protura tezu da su ionako svi najpoznatiji europski i
američki muzeji bogatstvima napunjeni krađom sa svih strana svijeta pa zašto bi
onda manje moralna bila krađa ovog dvojca od krađe istraživača koji su
londonske, pariške ili njujorške muzeje napunili starinama koje bi se zapravo
trebale nalaziti u Egiptu, Mezopotamiji ili gdje već. Jednako kao što je film
pljačke, ovaj je film i karakterna studija svojih glavnih junaka, dvojice
tipova već u ozbiljnim godinama koji kao da su zapeli u limbu između
tinejdžerstva i odraslog života. Posebno se to odnosi na Juana, ogorčenog tipa,
koji prezire svoju mnogobrojnu obitelj, a nema se hrabrosti maknuti od njih,
povučenog samca koji praktički ne izlazi iz svoje sobe i ne miče se od svojih
porno časopisa te mu je krađa iz muzeja zapravo i jedini način da se konačne
pomakne s mjesta.
Primjedbe
Objavi komentar