Ako me nešto
živcira u današnjem filmu, izuzevši naravno filmove o superjunacima koje zbog
vlastitog mentalnog zdravlja jednostavno ne mogu i ne želim gledati, to su
rimejci, ributovi i ostali oblici recikliranja jednog te istog sadržaja kojeg
smo vidjeli već tisuću puta. Stvarno ne znam kakvu ideju ima netko kad ide
snimati remake recimo "Leptira", misli li taj doista da će snimiti
bolji film od originala sa Steveom McQueenom i Dustinom Hoffmanom? I onda snimi
film koji je stvarno gotovo potpuno identičan, što zapravo i ne treba čuditi, jer
Papillonova priča je takva kakva je i nema se tu sad puno toga za izmišljati.
No, talijanski filmaš Luca Guadagnino ipak je dovoljno mudar, inteligentan i
inventivan redatelj i pretpostavljao sam da neće upasti u zamku u koju upadaju
mnogi kad iz tko zna kojih razloga idu snimati rimejkove, pogotovo rimejkove
kultnih filmova koje mnogi s razlogom smatraju remek-djelima.
U tu
kategoriju kultnih filmova definitivno spada i "Suspiria" legendarnog
talijanskog filmaša Daria Argenta iz 1977. godine, horor fantazija koju mnogi
smatraju i njegovim najvećim remek-djelom i jednim od najboljih horora
svih vremena. I definitivno je Argentova "Suspiria" poseban film,
možda previše kičast za moj ukus, no rijetko tko je uspio snimiti vizualno tako
impresivan horor i vjerojatno nikad nitko ni prije, a ni poslije nije snimio
film u kojem su tako važnu ulogu imale boje. Naravno, ne smije se zaboraviti ni
sjajnu glazbu koju je za "Suspiriju" snimio talijanski prog-rock
band "Goblin" i score za ovaj film i dalje mi je jedan od najdražih i
najboljih ikada koji se mogu čuti u bilo kojem filmu.
Znajući sve
to, jasno da bi bilo potpuno nemoguće i nepotrebno ići kopirati Argentov stil i
snimati film koji će izgledati jednako, no Guadagnino i scenarist filma David
Kajganich (s kojim je ranije surađivao i na filmu "A Bigger Splash")
donijeli su jedinu moguću odluku - snimit će potpuno novi film. Originalna
Argentova priča u ovom slučaju poslužila im je samo kao inspiracija i temelj za
razvoj sasvim drukčije priče i potpuno novog, svježeg filma koji bi se najbolje
mogao opisati kao čisti hommage filmu otprije 30 godine. Radnju je i Guadagnino
smjestio u Njemačku, no za razliku od originalnog filma gdje se Tanz baletna
akademija nalazila u Freiburgu, u ovom se slučaju Tanz akademija modernog plesa
nalazi u Zapadnom Berlinu 1977. godine.
I sada se
glavna junakinja zove Susie Harper (Dakota Johnson) i ona je mlada
Amerikanka iz ruralnih dijelova Ohia, koja je opsjednuta plesnom točkom koju je
osmislila voditeljica akademije Madam Blanc (Tilda Swinton). Njezin dolazak u
Berlin poklapa se s nestankom još jedne američke studentice plesa Patricie
Hingle (Chloe Grace Moretz), a Susie se vrlo brzo izbori za glavnu ulogu koja
se priprema u plesnoj točci. Već u samom uvodu filma saznajemo kako je prije
nestanka Patricia svom psihoterapeutu, ostarjelom doktoru Josefu Klempereru
(opet Tilda Swinton koja je potpuno neprepoznatljiva pod maskom) ispriča kako
plesnu akademiju zapravo kontrolira leglo vještica. Kako bi potvrdila svoje
tvrdnje, Patricia ostavlja doktoru i svoj dnevnik u kojem je detaljno opisala
vještičje trojstvo koje postoji od davnina i vreba kršćane te se sastaji od tri
majke - Mater Tenebrarum, Mater Lachrymarum i Mother Suspiriorum. Stari
profesor nakon Patricijinog nestanka postane sumnjičav i počne istraživati ovu
akademiju u kojoj mlađahna Susie svakog dana u svakom pogledu sve više
napreduje i za koju je posve očito da se ondje nešto čudno, dijabolično događa.
Jednako
koliko je originalna "Suspiria" bila čisti art-film, u jednakoj, možda
još i većoj mjeri art je i Guadagninova verzija koja se između ostalog bavi i
temama kao što su majčinstvo, iskonsko zlo i dinamika u matrijarhalnim
zajednicama. Za razliku od šarenog, kičastog, vizualno možda i
prenaglašenog Argentovog originala, Guadagninova "Suspiria" je
hladna. Njena radnja je smještena u Berlin prekriven snijegom u kasnu jesen i
početak zime te je vizualno čisti antipod originalu. Ovdje (barem ne do
same završnice) nema šarenila i naglašenih boja, već je film cijelo vrijeme
mračan, hladan i bez prisustva primarnih boja. Suptilno se u priči spominju i
teme kao što su teroristički napadi tada aktualnog RAF-a, komunističke
revolucionarne organizacije koja je godinama sijala strah Zapadnom Njemačkom,
Hladnog rata jer dr. Klemperer živi u Istočnom Berlinu i svakog dana putuje u
zapadni, kao i nacističkog naslijeđa i posljedica tog razdoblja.
Za filmsku
glazbu i ovdje je bila zaslužna jedna poznata faca, odnosno pjevač Radioheada
Thom Yorke, kojem je ovo bio i prvi izlet u filmsko-skladateljske vode (njegov
kolega iz benda Johnny Greenwood već ima i nominaciju za Oscara za filmsku
glazbu). Za plesnu koreografiju pobrinuo se Belgijanac Damien Jalet i mora se
priznati da je Guadagnino također snimio film koji vizualno izgleda impresivno baš kao i originalno djelo,
a kao i gotovo svi njegovi filmovi koje sam gledao odlikuje se sporim tempom,
prepun je simbolike i sjajnim glumačkim izvedbama.
Primjedbe
Objavi komentar