Radu Jude
jedan je od onih filmaša koji vole "čeprkati" po povijesti svoje
zemlje i snimati filmove inspirirane epizodama koje se dobar dio njegovih
sunarodnjaka trudi zaboraviti i potisnuti iz kolektivne svijesti. Pomalo me
živcira kad negdje pročitam komentare ili opaske zašto ovaj ili onaj snima
filmove o ovoj ili onoj temi, zašto ga mi plaćamo da bi on snimao fillmove
kojima će cijelom svijetu predstavljati naše prljave i mračne tajne, zašto ne
snima filmove o braniteljima, o našim herojima, o uspjesima naših bajnih i
vrlih država. Nekakvo univerzalno mišljenje je da bi film, posebno
dokumentarni, trebao biti medij koji će pomicati granice slobode, koji će
govoriti o temama kojima se baš i ne govori, a posebno mi je smješno kad vidim
da oni koji, kad su u pitanju naša područja, najviše preziru i pljuju
partizanske filmove, sada svjesno ili nesvjesno zahtjevaju da se i danas
snimaju isti propagandistički filmovi.
Takvima
vjerojatno nikada neće biti jasno da kad se autorima oduzima sloboda
odlučivanja i mogućnost da snimaju filmove o tematici o koju sami žele
istražiti, već im se nameću velike, državničke, društveno važne teme, tada
postaje jasno da društvo lagano klizi prema totalitarizmu, a recimo ne znam
koga bi danas zanimali filmovi o državnim herojima koje financira sama država?
Jer posve je jasno da bi takvi filmovi tada bili, baš kao što su bili i
partizanski nekoć, potpuno ideološki obojeni i naravno da određenu tematiku i
ne bi mogli obraditi na najbolji mogući način. Uostalom, koji je smisao snimanja
filmova koji određenim temama ne prilaze na kontroverzan i provokativan način,
već im je jedini cilj veličanja nečijeg lika i djela? Zar nemamo i previše
takvih filmova i "filmova" po državnim televizijama?
Radu je
definitivno jedan od onih koji voli "prcati" takve, koji u velikoj
većini njegove filmove neće ni gledati, ali će biti najglasniji kad nešto
treba popljuvati i proglasiti protudržavno i antidržavno, a njegov dokumentarac
"Tara moarta" ili "The Dead Nation" jedan je od onih
filmova od kojih je valjda domaćim nacionalistima poispadalo i ono malo
kose što imaju. "Mrtvi narod" ušao je u krug od 15 filmova kandidata
za europski dokumentarac godine, prikazan je na brojnim uglednim festivalima
kao što su Locarno ili London, a riječ je o dokumentarnom eseju u kojem je
priču izveo na poseban način. Ovaj dokumentarac sastavljen je od fotografija
snimljenih u rumunjskom gradiću potkraj 30-ih i 40-ih godina prošlog stoljeća,
koje sam Jude kao narator prati uglavnom čitanjem odlomaka iz dnevnika židovskog
liječnika iz tog vremena.
I upravo ta u
većini slučajeva diskrepancija između onog što vidimo i čujemo potpuno je
šokirajuća jer prizori s fotografija uglavnom ne prikazuju ono što se događalo
u tom vremenu, a to je pogrom Židova koji je bio u rangu onog koji su proveli
nacisti. Uoči rata u Rumunjskoj je živjelo oko milijun Židova, koje se krenulo
brutalno proganjati još i prije no što su tamošnji fašisti postali saveznici
Hitlera i Mussolinija. Do u detalja je ovdje opisano kako je izgledao taj
sumrak civilizacije na rumunjski način, a događaji su to koji se u Rumunjskoj
baš i ne spominju. Kad je politička povijest Rumunjske vjerojatno svima prvi na
pamet pada surovi komunistički tiranin Čaušesku, no vidimo ovdje da je on samo
nastavio tradiciju koljača sa sasvim suprotne strane ideološkog spektra.
Kako se rat približavao, tako su masakri i protjerivanja Židova u Rumunjskoj
postajali strašniji i grozniji, a načina na koji su izvršavane egzekucije
doista se ne bi postidili ni njemački nacisti. I fino Jude prikazuje kako je
tih strašnih godina kolektivno ludilo zahvatilo gotovo čitav narod, ali i kako
su oni koji su početkom 40-ih trgove nazivali po Mussoliniju ili Hitleru, već
za nekoliko godina bili najglasniji kad je trebalo klicati Staljinu.
Primjedbe
Objavi komentar