Grk Jorgos
Lantimos posljednjih se godina predstavio kao pravo osvježenje u svijetu filma
i sa svojim bizarnim, čudnim stilom i temama vrlo brzo je stvorio veliku bazu
štovatelja. Očekivalo se stoga da bi njegov posljednji film, povijesna humorna drama
smještena na engleski dvor na početku 18. stoljeća trebala biti njegov
dosadašnji vrhunac. U najavama filma naglašavalo se kako je uspio Lantimos
donekle prigušiti svoj stil kako bi "Miljenicu" približio što širem
krugu publike i kako bi ušao u konkurenciju za najvažnije nagrade, a u tome je
i uspio. "The Favourite" je jedan od najhvaljenijih filmova godine,
sa sjajnim ocjenama od strane kritike, dok je publika, baš kao i kod njegovih
ranijih filmova, potpuno polarizirana. Dovoljno je pogledati komentare
korisnika na IMDB-u i vidjeti da kad je u pitanju ovaj film gotovo i nema
prosječnih ocjena, već su ga oni koji su ga uspjeli pogledati ocijenili ili kao
remek-djelo ili kao čisti užas.
Za mene
"Miljenica" definitivno nije užas, no svakako nije ni remek-djelo,
iako sam se, iskreno, nadao da bi ovo mogao biti do sada najbolji Lantimosov
film s obzirom na hvalospjeve koji su krenuli još od premijere u Veneciji, gdje
je dobio veliku nagradu žirija, a Olivia Colman je dobila nagradu za najbolju
glumicu (nedavno je dobila i Zlatni globus za najbolju glumicu u komediji /
mjuziklu, što je bio i jedini Globus od četiri nominacije koje je ovaj film
potvrdio). Činjenica je kako je ovo kostimirana priča o britanskoj
aristokraciji kakvu još nikada nismo mogli vidjeti i film je to u kojem se u
svakom trenutku režijski osjeti Lantimosova ruka, no isto tako sam na kraju i
ostao mrvicu razočaran. Vjerojatno su razlog tome i očekivanja jer su ona bila
izrazito visoka, a ona su tek povremeno ispunjena nekim scenama i nekim
trenucima iz kojih vrišti Lantimosov genij.
Ovakav
groteskan prikaz života ne samo na britanskom dvoru, već na tim europskim
kraljevskim dvorovima uopće vjerojatno nikada nismo imali priliku gledati.
Najbliže toj razini groteske došao je još britanski avangardni filmaš Peter
Greenaway još početkom 80-ih sa svojim "The Draughtman's Contract" u
kojem je britansku aristokraciju prikazao kao skupinu imbecila, dokoličara i
bezveznjaka koju kao mlade majmune izvoza mladi umjetnik. Puno bolje mišljenje
o britanskoj vladajućoj kasti, ovaj puta o onoj najvišoj jer je radnja
smještena na britanski dvor, nema ni Lantimos, kao ni scenaristi Deborah Davis
i Tony McNamara. Davis je zapravo na ovoj priči počela raditi još krajem 90-ih
godina prošlog stoljeća, kad je ova povjesničarka iz povijesnih zapisa uspjela
otkriti zanimljivu priču o ženskom ljubavnom trokutu u kojem se našla
i engleska kraljica Ana, koja je vladala od 1702. do 1714. godine.
Početkom 18.
stoljeća Engleska je u ratu s Francuskom, no britanski dvor kao da se time
previše i ne zamara. Više ti dokoni, zapišani, smrdljivi, zabljuvani, zasrani i
sifilistični aristokrati s onim pompoznim perikama vrijeme troše na utrke
pataka ili na gađanje golih slugu s narančama, a za to vrijeme slaba, bolesna i
mentalno nestabilna kraljica Anna (Olivia Colman) pod velikim je utjecajem
svoje bliske prijateljice i ljubavnice lady Sarah Marlborough (Rachel Weisz). Lady Sarah
zapravo manipulacijama preko nestabilne i boležljive kraljice i vlada zemljom,
a ta će se ravnoteža narušiti kad se na dvoru pojavi mlada služavka Abigail
(Emma Stone). Abigail je zapravo nekad bila niža plemkinja i Sarina je
rođakinja, no ostala je bez statusa jer ju je otac prodao pod kockarski dug, a
sada stiže na dvor kako bi radila u službi kraljice. Svojim šarmom
ambiciozna Abigail vrlo brzo osvoji Sarah, a nakon što se počne zbližavati
i s kraljicom i postane njena nova miljenica, između dviju žena počne se razvijati
bolesno rivalstvo i kreće bespoštedna borba za kraljičinu naklonost.
Ono što mi se
najviše svidjelo u ovoj satiričnoj povijesnoj humornoj drami je u tome što je
Lantimos tu ekipu koja je stoljećima vladala cijelim svijetom prikazao
vjerojatno najbliže onome kakvi su zapravo i bili. Kao beskorisne idiote bez
ikakvog doticaja sa stvarnim svijetom koji su svojim državama i kolonijama
vladali kao neki klinac kad danas igra Rizik. Prilično inovativna je i kamera u ovom
filmu koju potpisuje ugledni irski direktor fotografije Robbie Ryan. Lantimos i
on dosta su eksperimentirali i film je uglavnom snimljen "ribljim
okom" i širokim lećama te i na taj način dobiva na bizarnosti i
neobičnosti pošto se stvara dojam da je prostor još i veći nego što doista
jest. Sjajan posao odradila je i glumačka ekipa, posebno ženski trojac koji će
se naći u svojevrsnom trokutu, koji će zapravo biti više trokut borbe za moć,
nego što je to zaista ljubavni. Snimio je Lantimos definitivno još jedan
zanimljiv i originalan film od kojeg sam ipak očekivao malo više i u kojem su mi vrlo vjerojatno najveći problem bila upravo ta možda i pretjerana očekivanja.
Primjedbe
Objavi komentar