Kafkino
remek-djelo o problemima nesretnog Jozefa K. vjerujem da je više-manje svima
dobro poznato. Možda i najpoznatiji nadrealistički roman bio je i u
srednjoškolskoj lektiri (nadam se da je još uvijek), no ja sam se s Kafkom
susreo nešto kasnije. Koju godinu nakon završetka srednje škole odlučio sam
konačno kako spada pročitati Proces i momentalno mi je taj apsurdistički roman o tipu
kojeg je vojska birokrata optužila za nepoznato nedjelo postao jedno od
najdražih književnih djela. Nekako paralelno s Kafkom počeo sam se pobliže
upoznavati i s možda najpoznatijim filmskim nadrealistom, Davidom Lynchom te
sam se dugo vremena nadao da bi upravo Lynch mogao ekranizirati najpoznatija
Kafkina djela kao što su Proces, Preobražaj ili Dvorac. Još uvijek se potajno
nadam da bi Lynch to doista i mogao snimiti jedan od tih filmova iako su iz
godine u godinu šansu sve manje, a dok se to ne dogodi sasvim dobar izbor je i
filmski «Proces» koji je u francusko – njemačko – talijanskoj koprodukciji
početkom 60-h snimio legendarni Orson Welles.
Nakon što je
«Dodir zla», film koji se danas smatra jednim od najvećih Wellesovih
remek-djela, potkraj 50-ih u Americi prilično slabo prošao u kinima i kritika
ga je prihvatila mlako, Welles je razočaran krenuo u samonametnuti egzil u
Europu. Europska publika i kritika njegove su filmove puno bolje prepoznavali i
imali su jako dobru prođu, posebno u Francuskoj. Upravo ondje Wellesu je 1960.
godine prišao tamošnji producent Alexander Salkind, koji mu je predložio da ne
bi bilo loše snimiti film prema nekom opće poznatom književnom klasiku. Prva
ideja bio je Gogoljev «Taras Buljba», no kako je tu knjigu upravo ekranizirao netko drugi,
odluka je pala da će se ipak snimati film po Kafkinom remek-djelu. Welles je u
Europi konačno dobio garanciju da će imati potpunu kreativnu slobodu, a nakon
što je za šest mjeseci sam Welles i napisao scenarij, snimanje je moglo
započeti.
Naravno da je
Welles priču knjige dosta izmijenio i prilagodio filmskim potrebama jer svi oni
koji su čitali «Proces» dobro znaju koliko je to zapravo nefilmično djelo.
Welles je pomalo i modernizirao određene dijelove knjige koja je napisana
gotovo 40 godina ranije, a izmijenio je i završetak knjige, odnosno filma. Najveći dio filma snimljen je u Zagrebu i
vjerujem da bi mnogi mogli prepoznati poneke lokacije kao što su zagrebačka
katedrala ili Vukovarska ulica, a glavna uloga Jozefa K. pripala je poznatom
američkom glumcu Anthonyju Perkinsu, kojeg se mnogi sjećaju iz Hitchcockovog
«Psiha». Ostatak glumačke ekipe uglavnom se sastojao od europskih glumaca kao
što su Jeanne Moreau, Romy Schneider ili Elsa Martinelli, a sam Welles oduvijek
je bio iznimno ponosan na ovaj film. Nakon njegove premijere u Parizu u
prosincu 1962. godine za «Proces» je istaknuo da je to najbolji film koji je
ikada snimio (već tri godine kasnije to je mišljenje promijenio i tada je
tvrdio da mu je najbolji film friško snimljeni «Chimes in Midnight»), no
kritika je i ovaj puta bila polarizirana. Ipak, i ovaj je film s vremenom
dostigao kultni status te ga se danas smatra istinskim klasikom, kojim je
Welles još jednom uspio pokazati da je pravi filmski vizionar i čovjek ispred
svog vremena.
Primjedbe
Objavi komentar