THE TRIAL (1962,FRA) – 8/10

Kafkino remek-djelo o problemima nesretnog Jozefa K. vjerujem da je više-manje svima dobro poznato. Možda i najpoznatiji nadrealistički roman bio je i u srednjoškolskoj lektiri (nadam se da je još uvijek), no ja sam se s Kafkom susreo nešto kasnije. Koju godinu nakon završetka srednje škole odlučio sam konačno kako spada pročitati Proces i momentalno mi je taj apsurdistički roman o tipu kojeg je vojska birokrata optužila za nepoznato nedjelo postao jedno od najdražih književnih djela. Nekako paralelno s Kafkom počeo sam se pobliže upoznavati i s možda najpoznatijim filmskim nadrealistom, Davidom Lynchom te sam se dugo vremena nadao da bi upravo Lynch mogao ekranizirati najpoznatija Kafkina djela kao što su Proces, Preobražaj ili Dvorac. Još uvijek se potajno nadam da bi Lynch to doista i mogao snimiti jedan od tih filmova iako su iz godine u godinu šansu sve manje, a dok se to ne dogodi sasvim dobar izbor je i filmski «Proces» koji je u francusko – njemačko – talijanskoj koprodukciji početkom 60-h snimio legendarni Orson Welles.

Nakon što je «Dodir zla», film koji se danas smatra jednim od najvećih Wellesovih remek-djela, potkraj 50-ih u Americi prilično slabo prošao u kinima i kritika ga je prihvatila mlako, Welles je razočaran krenuo u samonametnuti egzil u Europu. Europska publika i kritika njegove su filmove puno bolje prepoznavali i imali su jako dobru prođu, posebno u Francuskoj. Upravo ondje Wellesu je 1960. godine prišao tamošnji producent Alexander Salkind, koji mu je predložio da ne bi bilo loše snimiti film prema nekom opće poznatom književnom klasiku. Prva ideja bio je Gogoljev «Taras Buljba», no kako je tu knjigu upravo ekranizirao netko drugi, odluka je pala da će se ipak snimati film po Kafkinom remek-djelu. Welles je u Europi konačno dobio garanciju da će imati potpunu kreativnu slobodu, a nakon što je za šest mjeseci sam Welles i napisao scenarij, snimanje je moglo započeti.

Naravno da je Welles priču knjige dosta izmijenio i prilagodio filmskim potrebama jer svi oni koji su čitali «Proces» dobro znaju koliko je to zapravo nefilmično djelo. Welles je pomalo i modernizirao određene dijelove knjige koja je napisana gotovo 40 godina ranije, a izmijenio je i završetak knjige, odnosno filma.  Najveći dio filma snimljen je u Zagrebu i vjerujem da bi mnogi mogli prepoznati poneke lokacije kao što su zagrebačka katedrala ili Vukovarska ulica, a glavna uloga Jozefa K. pripala je poznatom američkom glumcu Anthonyju Perkinsu, kojeg se mnogi sjećaju iz Hitchcockovog «Psiha». Ostatak glumačke ekipe uglavnom se sastojao od europskih glumaca kao što su Jeanne Moreau, Romy Schneider ili Elsa Martinelli, a sam Welles oduvijek je bio iznimno ponosan na ovaj film. Nakon njegove premijere u Parizu u prosincu 1962. godine za «Proces» je istaknuo da je to najbolji film koji je ikada snimio (već tri godine kasnije to je mišljenje promijenio i tada je tvrdio da mu je najbolji film friško snimljeni «Chimes in Midnight»), no kritika je i ovaj puta bila polarizirana. Ipak, i ovaj je film s vremenom dostigao kultni status te ga se danas smatra istinskim klasikom, kojim je Welles još jednom uspio pokazati da je pravi filmski vizionar i čovjek ispred svog vremena. 

IMDB LINK