Meksikanci su
posljednjih godina postali pravi vladari svjetskog filma. Najbolji dokaz tome
je podatak da su redatelji iz te zemlje osvojili četiri od pet posljednjih Oscara
za režiju (Innaritu čak dva komada, Del Toro i Cuaron po jedan s tim da potonji
i ove godine slovi za jednog od glavnih favorita, a u to se društvance uspio
ugurati tek mlađahni Damien Chazalle s "La La Landom"), a kad
spomenuta ekipa pedesetineštogodišnjaka jednog dana i ode u penziju, ne treba strahovati
za meksički film jer svoju priliku čeka cijela vojska talentiranih redatelja.
Jedan od njih je svakako i Sebastian Hoffman, filmaš školovan u Americi koji je
karijeru započeo kao vizualni umjetnik da bi potom krenuo sa snimanjem kratkih
filmova, a dok je skupio nešto iskustva bacio se i na dugi metar. Debitirao je
Hoffman prije nekoliko godine prilično nezapaženo s horor dramom
"Halley", a s drugim filmom, "Tiempo compartido" predstavio
se i na festivalu u Sundanceu, gdje su on i koscenarist mu Julio Chavezmontes
dobili nagradu za scenarij.
Iako ovaj
puta nije riječ o hororu, već o kombinaciji crne komedije, satire i drame, i u
"Time Shareu" Hoffman priču gradi polako, suptilno sa sjajnim
suspenseom, baš kao da je riječ o hororu i praktički od uvodnih scena jasno je
da će se ovdje dogoditi neka katastrofa epskih razmjera. Glavni junak flma koji se zove Pedro svoju je obitelj,
odnosno suprugu i mlađahnog sina odlučio odvesti u tropski resort negdje u
Meksiku, a uzeo je on za svoju familiju kompletnu vilu na tjedan dana. No, nije
se Pedro još stigao ni raspakirati kad se na vratima vile pojavila još jedna
obitelj kojoj je kompanija iznajmila istu tu vilu za identično razdoblje. Kako
su svi kapaciteti popunjeni, Pedrova i ova druga obitelj sada moraju dijeliti
tu vilu, a kako vrijeme prolazi Pedro počinje pucati po šavovima. I nije on jedini koji je
na rubu živčanog sloma jer možda još u goroj situaciji je i zaposlenik ove
kompanije koju je upravo preuzeo američki konglomerat. Andres i njegova supruga
već godinama su zaposleni u istom tom resortu, a otkako su ga Amerikanci
preuzeli, Andres ima slutnje da novi vlasnici nemaju samo planove otpustiti velik
broj radnika, već je njihov zlokobni plan rastavljanje obitelji. Tako će ova dva
nepovezana i potpuno paranoidna tipa svaki na svoj način krenuti u suludi
obračun s multinacionalnom kompanijom, još jednom u nizu onih koje se
predstavljaju kao industrija snova, a zapravo su tvornica noćnih mora i apsolutno zlo.
Pokazao se
"Time Share" i kao ne pretjerano suptilna satira i kritika modernog
oblika turizma u kojem se ljude gleda samo kao na konzumente od kojih se pod
izlikom ispunjavanja snova pokušava iscoltati i posljednja para, ali i
današnjih godišnjih odmora koji se nerijetko za mnoge pretvaraju u puno teži
stres nego ostatak godine. I vidimo da po tom pitanju i nema neke velike
razlike između nas i Meksika jer jasno da danas taj agresivni "all-inclusive"
turizam u kojem se deset dana i ne moraš maknuti iz nekog hotela postaje
standard. Taj agresivni, glasni način u kojem je netko zamislio da ljudima koji
dolaze na odmor svaka minuta mora biti točno isplanirana, u kojem ljude
napadaju neki fitnes instruktori, treneri ronjenja, DJ-i, animatori,
učitelji tenisa i slični dosadnjakovići od kojih ni za vrijeme odmora nemaš ni sekunde za sebe ili najbliže, a u ovom filmu ta je situacija dovedena u
još zlokobniju, karikaturalniju, pomalo apsurdističku i nadrealnu sferu.
Da situacija
bude gora po Pedra, uz sve te napasnike, on je u pansion koji je platio i za
koji je mislio da će biti samo za njega i obitelju mu, dobio obitelj
dosadnjakovića, kojih se ne može riješiti. No, njegova žena i sin kako vrijeme
prolazi počinju se sve više družiti s tom drugom obitelji, a to je nešto što on
ne može prožvakati. Fino se Hoffman zafrkava i na račun tog današnjeg modernog
konzumerističkog, marketinškog kapitalizma u kojem se konstantno svima i
svugdje prodaju priče o "velikim obiteljima" odnosno da su svi
zaposlenici jedne firme velike obitelji. Ovdje se ide čak i dalje jer se i
gosti hotela smatraju dijelom te velike obitelji i prodaju se te
slinave priče, a jasno da je jedina intencija svima izmusti što je više moguće
love, ovdje čak i isprati mozgove ljudima. Pomalo mi se po bizarnosti
likova i situacija na trenutke učinilo da Hoffmanu pri nastanku ovog filma nisu
bili ni Innaritu, ni Cuaron, čak ni Del Toro, već veliki španjolski filmaš
Pedro Almodovar, koji je također svoje likove volio stavljati u naizgled
bezizlazne i apsolutno nemoguće situacije. No, Hoffman je ovim filmom
defitinivno pokazao da je autor s nevjerojatnim talentom za režiju i od ovog
tipa očekujem zanimljive stvari u budućnosti.
Primjedbe
Objavi komentar