U tijeku je
nacistička okupacija Francuske, a mladi serviser radio i TV opreme,
Židov Georg (sve zapaženiji njemački glumac Franz Rogowski) nekako
uspijeva iz Pariza pobjeći u još neokupirani Marseille. On je ondje stigao bez
ikakvih papira jer Marseille je postao samo tranzitni grad za one koji
pokušavaju pobjeći negdje dalje. No, Georg kod sebe ima dokumente pisca s kojim
je krenuo na put i koji je u međuvremenu umro te je sada u situaciji da si
korištenjem njegovih papira može osigurati siguran bijeg u mirne krajeve kao
što je Meksiko. Ipak, problemi će nastati jer će on u tom gradu prepunom
izbjeglica i u kojem se na svakom uglu osjeti strah, upoznati djevojku po imenu
Marie (Paula Beer), za koju će se uskoro ispostaviti da je žena pisca s kojim
je on putovao. Marie ne zna da joj je muž mrtav i čeka ga da se pojavi u Marseilleu,
a Georg joj nema hrabrosti reći da je on preminuo, već se upušta u vezu s njom
i to u trenucima kad su nacisti sve bliže.
Najzanimljivije
kod ovog filma je što je njegov autor, ugledni njemački filmaš Christian
Petzold (očito omiljeni autor kod njemačke filmske kritike jer su mu za već pet
filmova dodijelili nagradu za film godine) nacističku okupaciju Francuske
smjestio u sadašnjost. Znači, radnja ovog filma ne događa se 1940., 1941. ili
1942. godine kad je autorica romana Anna Seghers po kojem je snimljen film to
zamislila, već je Petzold radnju prebacio u sadašnjost. Tako da ni malo ne
treba čuditi što su ugođaj i okruženje ovog filma prilično neobični, čudni, da
ne kažem bizarni. Djeluje sve to jako misteriozno, taj čudni miks sadašnjosti i
mračne prošlosti koji se pomalo stapaju, a posve je jasno da je Petzoldova
intencija bila pomalo alegorijski prikazati priču o progonu Židova preko
sadašnjeg trenutka i situacije. Kao da je želio Petzold prikazati da su i prije
gotvo 80 godina u Europi postojale rijeke izbjeglica, koje su glavom bez obzira
bježale kako bi spasile živote i kao da je želio prikazati da je upravo njegov
narod bio odgovaran za taj progon.
Druga važna
tema kojom se Petzold bavi u ovom filmu je zamjena identiteta i ljudi s potpuno
izgubljenim identitetima. Sličnom tematikom bavio se i u posljednjem filmu
(meni ipak nešto bolji "Phoenix"), a očito su ti identiteti nešto što
ozbiljno muči i proganja ovog njemačkog filmaša. Pitanja koja on ovim filmovima
simbolički postavlja zasigurno su i što su uopće danas identiteti i koliko su
se ti identiteti promijenili u posljednjih sedamdesetak godina. Činjenica je da
sam od ovog filma s kojim se Petzold predstavio 2018. godine na festivalu u
Berlinu ipak očekivao i nešto više, no u svakom slučaju je riječ o prilično
zanimljivom filmu s jako zanimljivim konceptom, kojim je ovaj njemački filmaš
potvrdio da je autor sa svježim idejama i koji voli promišljati o svijetu i
situaciji u kojoj se on danas nalazi.
Primjedbe
Objavi komentar