Na ovaj film
Otta Premingera uvijek sam nekako gledao kao na drugu stranu dvije godine
ranijih "12 gnjevnih ljudi" Sidneya Lumeta jer u oba ova filma možda
i na najbolji način prikazuje se funkcioniranje američkog sudskog sustava. Dok
je u "12 gnjevnih ljudi" naglasak bio na poroti, nezavisnom
tijelu koje u američkom pravosuđu ima ključnu ulogu pri donošenju presuda i
koja mora donijeti jednoglasnu odluku je li netko kriv ili ne, u
"Anatomiji ubojstva" naglasak je na samom sudskom procesu i borbi
između obrane i tužilaštva. Ovo je možda i jedan od prvih filmova u kojima
vidimo na koji način izgleda izlaganje slučaja pred porotom i kako je iznimno
važno na porotu ostaviti dobar dojam. Suđenje se ovdje pretvara u pravu
predstavu, svojevrsni teatar, u kojem i branitelj Paul Biegler (James Stewart)
i tužitelj Claude Dancer (George C. Scott) kao mađioničari iz šešira izvlače
nove svjedoke, dokazne prijedloge i rade performans za porotu.
Bieglera je angažirala
mlada i koketna Laura (Lee Remick), prekrasna i zavodljiva žena čiji je suprug,
poručnik u vojsci Frederick Manion (Ben Gazzara) u napadu bijesa ubio
čovjeka kojeg je ona optužila za silovanje. Sat vremena kasnije poručnik se
samo pojavio u krčmi tipa koji mu je silovao ženu i hladno u njega ispalio pet
hitaca. Iako je naizgled sve jasno jer i sam Manion priznaje ubojstvo, a
postoji i više svjedoka koji su ga vidjeli, Biegler odlučuje prihvatiti slučaj.
Djelomično iz besparice, a djelomično jer vjeruje da ga može izvući od
dugogodišnje zatvorske kazne. Tim više jer Manion tvrdi da se uopće ne sjeća
tog trenutka pa njegov branitelj dođe na ideju kako bi obranu mogli temeljiti
na nečemu što bi se moglo nazvati neodoljivi nagon, stanju koje bi moglo proći
pod privremenu neodoljivost.
No, kako
vrijeme protječe tako i Biegler počinje shvaćati da priča nije baš onakva kakvu
su mu Manion i njegova žena predstavili, a do kraja filma ćemo
saznati da praktički nitko ovdje nije čist i da su svi oni zapravo prave,
kako bi se reklo, prave moralne nakaze, bez trunčice čestitosti i poštenja.
Ovaj film upravo se najviše i bavi tim slabostima ljudskog faktora u
pravosudnom sustavu jer ljudi su obično skloni vjerovati drugim ljudima
i prilično je lako njima manipulirati, a bez obzira što se na početku
zaklinju da će govoriti samo istinu, pitanje je koliko ih to doista i čini. Uz
to, i Bieglerova jedina vodilja je pobjeda u sudnici te će se on, ako bude
trebalo, poslužiti svim mogućim trikovima, lažima i manipulacijama kako bi
dostigao svoj cilj, bez obzira što postaje sve svjesniji da bi iz
zatvora mogao izvući čovjeka opasnog po društvo.
"Anatomija
ubojstva" dobrim je dijelom i inspirirana stvarnim događajem koji se zbio
1952. godine u Michiganu, a američko udruženje pravnika proglasilo ga je
za četvrti najbolji pravosudni film svih vremena. Iako na prvu možda zvuči
čudno da film koji traje punih 160 minuta i koji se više od polovice vremena
odvija u samoj sudnici može biti tako zanimljiv, upravo način na koji Biegler
gradi obranu svoje stranke vjerojatno je najuzbudljiviji dio filma. Zanimljivo
je kako je ovaj film nedugo nakon prikazivanja poslužio i za nastavu na
američkim pravnim fakultetima i preko njega se na relativno jednostavan i
slikovit način studente uvodilo u osnovne faze obrane u američkom kaznenom
pravosuđa, sve od prvog razgovora sa strankom pa do izgradnje obrane i
ponašanja pred sucem i porotom. "Anatomija ubojstva" jedan je od onih
briljantnih filmova "starog Hollywooda", realistična sudska drama
koja se bavi pitanjem morala na pomalo ciničan način kojim se rijetko koji
film tog vremena bavio.
Primjedbe
Objavi komentar