Za film se
obično zna reći da je imitacija stvarnosti. Što bolje imitira stvarnost, film
je i uspješniji, a bez obzira što smo ponekad svjesni da je riječ o potpuno fikcionalnim
pričama, događajima i likovima, stvarnost je upravo ono što nas potpuno šokira
i iznenadi. Često se zna dogoditi da fikcionalne priče djeluju uvjerljivije i
stvarnije od onih filmova koji se reklamiraju da su snimljeni prema istinitim
događajima, a jedan od takvih filmova je i ovaj politički triler. I možda
najbolji španjolski film koji mi je dopao vidnog polja u posljednjih nekoliko
godina. Iako je radnja "El reina", odnosno "Kraljevstva"
kako bismo ga preveli na naški fikcionalna i svi likovi su izmišljeni, priča je
to koja se pokazala i više nego poznatom, posebno za nas iz ovih krajeva pošto
su politička korupcija, kleptomanija, bahatost, oholost i gramzivost
vladajućih struktura nešto na što smo već potpuno oguglali.
Radnju ovog
filma španjolski je filmaš mlađe generacije Rodrigo Sorogoyen smjestio u 2007.
godinu u neimenovanu španjolsku autonomnu pokrajinu (da se naslutiti da bi
moglo biti riječ o Andaluziji), koju će uskoro potresti prvoklasni političko -
korupcijski skandal u kojem će zaglaviti iskusni političar Manuel Lopez Vidal
(briljatni Antonio de la Torre, čovjek koji je u zadnjih nekoliko godina
naslagao niz vrhunskih uloga, a ova mu je možda i najbolja). Manuel je već
godinama desna ruka predsjednika regionalne podružnice stranke koja je ujedno
na vlasti i na državnoj razini Friasa, a već na samom uvodu filma vidimo kako
ta politička žgadija živi potpuno odsječena od realnog svijeta. Goste se oni
škampima i jastozima, vozikaju u jahtama, stanuju u dvorcima u predgrađima, kao
da su nogometne ili rock'n'roll zvijezde, a ne političari. Najbahatiji i
najoholiji od svih njih upravo je Manuel, pokvareni i korumpirani političar koji
već godinama svoju političku moć i veze koristi kako bi skupa sa svojim
ortacima iz svijeta politike i poduzetništva mažnjavao pare. U privatne džepove
trpaju se i novci iz europskih fondova predviđeni za poljoprivredu, kad neki
investitor krene nešto graditi, lovica mora kapnuti i u njihov džep, uglavnom
situacija je i više nego poznata.
Sve metode i
tehnike hapanja love nešto je u čemu su Manuel i njegov kružok doktorirali i
traje to već godinama, no situacija se zakomplicira kad policija uhiti jednog
od njegovih nižerangiranih suradnika zbog optužbi za prijevare i političku
korupciju. Unatoč tome što Manuel sve svoje prijatelje i suradnike upozori da
drže usta zatvorena, u istrazi koju vodi novi ministar pravosuđa (koji u
uvodnoj sceni najavljuje žestoki obračun s korupcijom, a Manuel i njegovo
društvo upravo se goste u skupom restoranu i sprdaju se iz njega), pojavi se i
njegovo ime. I ne samo ime, već u vijestima izađe i snimka u kojoj upravo
Manuel priča o inkriminirajućim slučajevima, nakon čega on postaje glavna meta
istrage. Jasno, kako se istraga oko njega steže, svi oni koji su mu do jučer
bili najbolji prijatelji i bliski suradnici počinju ga napuštati, a
vodstvo stranke odluči da će on biti žrtveno janje, iako su svi umiješani u
ovaj skandal. No, Manuel odlučuje da se neće predati samo tako i ako već on
mora pasti, tada će sa sobom povući i kompletnu stranku.
Posebno je
fascinantan način na koji je prikazana ta bahatost, nedodirljivost političkih
elita koje su potpuno bezbrižne te su im korupcija i krađa postale nešto
sasvim normalno. Vidimo da je za ovo društvo predvođeno Manuelom posve
normalno stanje stvari da se godinama mažnjava lova, živi na visokoj nozi i da
toj bagri uopće ni na kraju pameti nije da je takvo ponašanje ne samo
nemoralno, već i nezakonito. Kako i kaže sam Manuel u jednom trenutku, riječ je
o mašineriji, odnosno mehanizmu koji je na snazi već godinama i kud su baš od
svih političkih dužnosnika našli zajebavati baš njega. Malo je reći da me ovaj
uzbudljivi, napeti, nevjerojatno uvjerljivi, fantastično napisani i režirani
film s vrhunskom glumačkom postavom oduševio jer film je to koji ni sekunde ne
gubi na tempu i žestini te je rijetko kada nešto više od dva sata proletjelo
tako brzo kao uz "El Reino". Također, rijetko tko je političke elite
uspio tako precizno i sveobuhvatno raskrinkati kao Sorogoyen i njegova
scenaristička suradnica Isabel Pena u ovom filmu, čija je završnica toliko
senzacionalna da malo fali pa da je usporedim s kultnim "Networkom"
(koji je definitivno bio jedan od uzora pri nastanku ovog filma).
Već sa svojim
prvim dugometražnim filmom kojeg je samostalno režirao, žestokim policijskim
krimićem "Que Dios nos perdone", Sorogoyen je pokazao da je jedan od
najtalentiranijih španjolskih filmaša svoje generacije, a sa "El
reino" to je i potvrdio. U oba slučaja Sorogoyen se pokazao kao moderan
režiser na kojeg su podjednako kao i autori iz njegove zemlje utjecali i
moderni američki filmovi, ponajviše krimići. I to oni realistični kakve je
nekoć snimao Scorsese. Nakon premijere na Toronto film festivalu krajem 2018.
godine, imao je "El reino" i veliki uspjeh u španjolskim kinima, a
svoju kvalitetu potvrdio je i s bezbroj nominacija u izboru za španjolski film
godine, Goya Awards. Gotovo da i nema kategorije u kojoj ovaj film nije
nominiran, od najboljeg filma, režije, scenarija, glavnih i sporednih glumaca,
fotografije, montaže, zvuka, originalne glazbe i ostalih tehničkih kategorija, a nominacije je potvrdio u sedam kategorija. De la Torre je još jednom i više nego zasluženo izabran za španjolskog glumca godine, Sorogoyen je režiser godine, a tu si, između ostalih i nagrade za najbolji scenarij i montažu.
Primjedbe
Objavi komentar