Nema baš puno
autora koji se mogu pohvaliti da su odmah kao debitantske filmove snimili
prava remek-djela, a iako je Britanac Steve McQueen još od početka 90-ih nizao
hvaljene kratke filmove, malo je tko mogao pretpostaviti da će njegov
dugometražni prvijenac biti ovako briljantan. Iako je nakon "Gladi"
McQueen snimio još nekoliko zbilja izvrsnih filmova (Shame, a njegovih 12 godina
ropstva je nagrađeno Oscarom za najbolji film te posljednji Widows), za
mene je ova povijesna drama smještena u čuveni zatvor Maze u Sjevernoj Irskoj i
dalje njegov najbolji film. Gotovo svaka scena u "Gladi" praktički je
pravo malo remek-djelo, a način na koji je McQueen kontrastirao užasavajuću,
uznemirujuću i nadasve šokantnu tematiku s nekako umirujućim, pjesničkim i
lirskim stilom i više je nego fascinantan.
Ovu
fragmentarnu priču o štrajku glađu pripadnika Irske republikanske armije u britanskom
zatvoru nakon što su im oduzeta politička prava, McQueen je osmislio po
stvarnim ljudima i stvarnim događajima za vrijeme građanskog rata u Sjevernoj
Irskoj. To se razdoblje od 1968. do 1998. godine, kad je konačno potpisan
mirovni sporazum između republikanaca i rojalista, odnosno katolika i
protestanata danas naziva "Troubles" (problemi), a rijetko tko je
prije i poslije uspio na ovako vizualan i uvjerljiv način prikazati razinu tog
potpunog ludila na koje su se ljudi s vremenom čak i naviknuli. Bez imalo
politiziranja i nepotrebnog moraliziranja o besmislu rata, McQueen je na
šokantan način uspio prikazati kakva su to bila vremena. Koliki su fanatizam,
mržnja, bijes, ali i ponos vladali među zaraćenim stranama i koliko su
nepopustljivost i nemogućnost komunikacije situaciju doveli do nemoguće
situacije.
Nakon što su zatvorenicima,
odnosno članovima IRA-e, krajem 70-ih godina prošlog stoljeća oduzeta
politička prava, oni su iz protesta prvo krenuli s akcijom nepranja, kojom su
željeli isprovocirati britansku vlast da im prava vrati. No, to ne samo da im
nije uspjelo, već su samo dodatno isprovocirali još više nasilja i odmazde
zatvorskih čuvara prema njima. Tome je pridonio i stalni strah čuvara od napada
pripadnika IRA-e na slobodi pa već u uvodnoj sceni vidimo kako izgleda
svakodnevni ritual jednog od čuvara. Svakog jutra prije polaska na posao, dok
njegova žena s grčem na licu gleda kroz prozor, on prvo provjerava je li mu
ispod auta postavljena eksplozivna naprava i svaki put kad okrene ključ u
kontakt bravici svjestan je da mu je to možda posljednji trenutak u životu.
Najgori
mogući stres, vječiti strah za svoj život i živote članove obitelji osjećaji su
kojih se nitko ne može riješiti, a svi kao da su već pomalo oguglali na to
svirepo nasilje koje ih već godinama okružuje. Stres je konstanta za sve, a
situacija se dodatno pogorša kad se zatvoreni republikanci odluče na
najekstremniji korak u želji za ostvarivanje svojih prava, štrajk glađu.
I to ne kreću u štrajk zajedno već je plan da štrajkaju jedan po jedan. Kad
netko od njih umre od izgladnjenosti, sa štrajkom će nastaviti netko drugi, a
prvi koji kreće s ovim šokantnim protestom je republikanac po imeu Bobby Sands,
koji je i osmislio štrajk. Ono što će se dogoditi ovom čovjeku gotovo je
nemoguće opisati riječima, a uloga Sandsa vjerojatno je i danas jedna od najboljih
u karijeri Michaela Fassbendera. Za ulogu Sandsa morao se Fassbender pretvoriti
doslovno u kostura, a način na koji je ovaj ekstremni čin buntovništva McQueen
prikazao ledi krv u žilama.
No, jednako
kao što je tematika bolna, šokantna i uznemirujuća, a prikaz neljudskih uvjeta
u zatvoru zapanjujuć i dokumentaristički uvjerljiv, McQueen je film
odlučio snimiti na pomalo fragmentaran način i bez miješanja u to tko je u
pravu, a tko u krivu, već se usredotočio isključivo na ljudsku patnju. On
na ljudsko tijelo i čovjeka gleda kao na ultimativno, posljednje oružje u borbi
za prava za koja misli da su mu oduzeta, a posebno je impresivna filozofska
17-minutna scena snimljena u jednom kadru kada svećenik pokušava odgovoriti Sandsa od
štrajka. Ta je statična scena ujedno i poseban antipod u odnosu na ostatak
filma, u kojem se jako malo govori, a često vrludajuća, ali iznimno čista
i oštra kamera gledatelju stvara dojam kao da se i sam doista nalazi u ovom
užasavajućem zatvoru.
McQueenov
backround art-filmaša i intencija da ne snimi klasični i tipični, toliko puta
viđeni film o dobro poznatoj tematici, pokazali su se kao nevjerojatno
osvježenje u svijetu filma. "Glad" je zapravo potpuno netipični
art-film u kojem se McQueen koncentrira na vizualnost, a osobitu pažnju pridaje
nekim detaljima. Kao da u njima pokušava pronaći nešto lijepo, nešto vrijedno
života u vremenima nedostojnih čovjeka, vremenima potpune destrukcije i kaosa.
Osvojio se s ovim filmom McQueen pregršt nagrada i najavio da je riječ o autoru
na kojeg će u budućnosti trebati ozbiljno računati. Za "Glad" je
dobio i nagradu za najboljeg debitanta u Cannesu, proglašen je i za britanskog
debitanta godine, kao i za europsko otkriće godine, a već s prvim filmom
nominiran je i za europskog redatelja godine. "Hunger" je definitivno
jedan od onih filmova koji se duboko urežu u sjećanje i kojeg je apsolutno
nemoguće zaboraviti, film koji provocira i nadražuje sva osjetila i jedno od
najvećih remek-djela 21. stoljeća.
Primjedbe
Objavi komentar