"Pity"
je priča o čovjeku koji se osjeća sretnim samo onda kad je nesretan, čovjeku
koji je postao ovisan o tuzi i koji ima toliku potrebu za sažalijevanjem,
žaljenjem i suosjećanjem da će napraviti sve da to i dobije od drugih ljudi.
Kratki je to opis ove bizarne grčke drame koja se tematski i stilski potpuno
uklapa u estetiku grčkog čudnog vala koja je premijeru imala na Sundance film
festivalu, a potom je prikazana još na mnogim svjetskim festivalima, gdje je
osvojila i poneku nagradu. Autor ovog filma, Babis Makridis očiti je sljednik
puno poznatijih sunarodnjaka kao što su Jorgos Lantimos i Alexandros Avranas,
koji su i začetnici ovog bizarnog filmskog pokreta, a estetski i tematski,
"Pity" je blizak i filmovima Michaela Hanekea. No, razlog zbog kojeg se ovaj film ponajviše uklapa u stil grčkog čudnog vala zove se Eftemis Filipou, scenarist koji je napisao praktički sve najpoznatije Lantimosove filmove kao što su "Očnjak", "Alpe", "Jastog" i "Ubojstvo svetog jelena", a sada je očito našao novog pulena.
Film je to
koji je jako sporog tempa i šokantnog finiša, koji od prve do posljednje
sekvence djeluje nevjerojatno nelagodno, bizarno, apsurdno, čak i morbidno.
Kamera je ovdje konstantno statična, kadrovi su pomalo čudni i utječu na
neugodnost koja se provlači tijekom cijelog filma, što znači da su apsolutno
sve odlike čudnog vala tu. I više nego čudnovalan je glavni protagonist,
45-godišnji bezimeni odvjetnik čija je žena završila u komi nakon prometne
nesreće. No, vrlo brzo on se navikao na stanje u kojem ga svi sažalijevaju,
pitaju ga kako je, je li se ženino stanje popravilo, a on bez ikakvog ustručavanja
može plakati do mile volje. Izgleda da mu takvo stanje savršeno odgovara, no
situacija se promijeni nakon što mu se žena počne oporavljati. I ono što bi
svakom normalnom biću bila prigoda da skače u zrak od sreće, za ovog bolesnog
odvjetnika pretvori se u propast. Više ga nitko ne sažalijeva, nitko ne
suosjeća s njim, a to ga počne sve više i više dovoditi do ludila te će krenuti
izazivati situacije i stanja u kojima može izazvati tuđe suosjećanje.
Vjerojatno je
svima jasno da je ovo jedan od onih potpuno bizarnih, pomalo izopačenih,
nadrealnih filmova u kojima se situacija dovodi do apsurda i preko njega.
Nevjerojatnu je ulogu odigrao ne pretjerano poznati grčki glumac Yannis
Drakopoulos, koji je utjelovio odvjetnika, tipa koji postaje groteskna
karikatura. Mogao bi se ovaj film promatrati i kao svojevrsna satira društva
koje je potpuno izgubilo empatiju i u kojem suosjećanja gotovo više i nema.
Tako i odvjetnik funkcionira jedino kad u ljudima uspije osjetiti stvaran
osjećaj i postaje majstor u prepoznavanju hinjenih i glumljenih situacija i
stanja. Bizaran film koji ima svoje pluseve i minuseve, no meni je u najvećoj
većini filmova tog grčkog čudnog vala oduvijek ponajviše smetala činjenica da
se puno previše vremena obično potroši na stvaranje neugodnog i zbunjujućeg
ugođaja, dok su klimaks i završno rješenje obično ekspresni. Upravo takva je
situacija i ovdje, gdje je minus i što se nakon nekog vremena da naslutiti kako
bi ovaj čudan film koji definitivno neće biti za svakoga mogao završiti.
Primjedbe
Objavi komentar