Posljednji
film uglednog japanskog filmaša Hirokazua Koreede možda je i pomalo
iznenađujuće osvojio Zlatnu palmu na vjerojatno najprestižnijem filmskom
festivalu u svijetu, Cannesu. No, Koreedin trijumf zapravo i nije neko
pretjerano iznenađenje jer su i njegovi raniji filmovi prijašnjih godina bili
vrlo blizu tome. Za jedan od ranijih filmova (Like Father, Like Son) dobio je
Koreeda prije nekoliko godina nagradu žirija na istom festivalu, a još četiri
puta njegovi su filmovi bili u konkurenciji za Zlatnu palmu. Sada je konačno
stigao red i na ovog japanskog autora prepoznatljivog, pomalo kontemplativnog
stila i sporog tempa koji pažnju obično posvećuje "malim", običnim
ljudima i svakodnevnim temama iz života svoje zemlje. U njegovom
fokusu nerijetko su obiteljski odnosi, disfunkcionalne obitelji, društveni
gubitnici i marginalci koji inače rijetko koga zanimaju, a takav je slučaj i sa
"Shopliftersima".
Ako
"Manbiki kazoku", kako se naziva ova drama u originalu, možda i nije
najbolji Koreedin film, svakako jest najuspješniji pošto je zaslužio
nominacije i za Oscara, Baftu i za Zlatni globus. Na ideju za ovu priču Koreeda
je došao još prije desetak godina, kad je i Japan upao u recesiju i kad se i
ondje naveliko počelo isticati koliko u toj naprednoj zemlji ima ljudi koji
žive u nevjerojatnoj bijedi i siromaštvu. Da ni u Japanu svima ne cvjetaju ruže
mogli smo prije koji tjedan čitati i u našim medijima kad su prenijete vijesti
da mnogi tamošnji penzioneri kradu po dućanima i trude se da budu uhvaćeni
kako bi završili u zatvoru jer su troškovi života toliki da si ih ne mogu
priuštiti. No, za razliku od japanskih penzića koji se očito trude biti
uhvaćeni, ekipa iz Koreedinog filma tu je vještinu dotjerala do savršenstva.
Obitelj koja
to zapravo i nije i sastoji se od muškarca, dvije mlade žene, starice i dječaka
dobrim dijelom upravo i preživljava od krađa po dućanima. Doduše, tu je i
penzija koju je baka naslijedila od muža. Jedini muškarac u ovoj ekipi Osamu
(Lily Franky) nakon što ozlijedi nogu dobije otkaz na svom loše plaćenom poslu,
a njegova žena Nobuyo (Sakura Ando) radi u praonici, dok je mlađahna Aki zaposlena kao hostesa, no
više je to posao striptizete u nekakvom bizarnom japanskom peep-showu. Tu je i dječak
Shota, koji je sa Osamuom uvježbao rutinu krađe iz dućana, no zapravo svi su
oni vični krađama, varanjima i sličnim muljanjima. Rutina u njihovim životima
će se promijeniti kad u svoju neobičnu "obitelj" prime naizgled
napuštenu četverogodišnju djevojčicu Yuri. Ekipa i malu uskoro počne podučavati
tajnama zanata pa iako vrlo brzo saznaju da je njezina majka traži, oni je
odluče zadržati u svom okruženju, a čini se da je maloj i bolje s ovakvom
ekipom, nego s majkom koja je potpuno zanemaruje i ostavlja gladnu.
Iako je riječ
o društvancu koje funkcionira s one strane zakona, ovu neobičnu ekipu gotovo je
nemoguće ne voljeti i ne suosjećati s njima. Uspio je Koreeda uhvatiti
perspektivu šireg društvenog konteksta i vrlo brzo nam postaje jasno zašto su
se oni uopće našli u ovakvoj situaciji, iako, jasno, nitko ne može odobravati
njihovo ponašanje. Tako se svi ti likovi koji se prema van predstavljaju kao
obitelj, a ubrzo ćemo saznati da neki od njih doista i imaju mračnu prošlost,
tješe da roba koju kradu po dućanima ionako nikome ne pripada pa nikome ne
nanose štetu. Sve je dobro dok dućan ne bankrotira, govori Osamu ostatku ekipe,
a snimio je Koreeda još jednu toplu, emotivnu, više gorku nego slatku
humanističku priču za koju uopće ne čudi da je tako sjajno prihvaćena.
Primjedbe
Objavi komentar