Početkom
70-ih godina filmski svijet šokirala je prilično eksplicitna
Bertoluccijeva erotska drama "Posljednji tango u Parizu" u kojoj
se mlada Parižanka (Maria Schneider) upušta u pomalo perverznu romansu s puno
starijim Amerikancem (Marlon Brando). I danas se ovaj film smatra prilično
kontroverznim, a ništa manje kontroverzan i provokativan, bolestan i nastran,
morbidan i šokantan nije ni "Noćni portir", film koji je 1974.
također snimljen u talijanskoj produkciji i na engleskom jeziku i koji je
napisala i režirala talijanska filmašica Liliana Cavani. U ovom filmu je
radnja smještena u Beč 1957. godine i u njemu glavne uloge igraju britanski
glumci Dirk Bogarde i Charlotte Rampling te se "The Night Porter" ili "Il portiere di notte" u talijanskom originalu i danas smatra jednim
od vrhunaca nečega što se naziva "Nazisploitation" filma. Jer
Bogarde je u ovom filmu nekadašnji SS-ovac i jedan od zapovjednika
koncentracijskog logora Max, a on je za vrijeme II svjetskog rata razvio
bolesnu vezu s djevojkom po imenu Lucia (Rampling), koja je bila jedna od
zatvorenica logora.
Max je sada
noćni portir u bečkom hotelu i on s još nekolicinom bivših nacista već godinama
vješto zataškava svoju prošlost iako su im istražitelji za petama. Pred Maxom
je suđenje u kojem ga se tereti za zločine počinjene za vrijeme II svjetskog
rata, no on je prilično bezbrižan jer su praktički svi dokumenti uništeni, a
živih svjedoka više nema. Sve dok se u njegovom hotelu ne pojavi Lucia, sada
udana za američkog dirigenta. Kada se ponovno susretnu, iskra stare ljubavi ili bolje rečeno bolesne strasti
ponovno plane i ovo dvoje ljudi ponovno započinje nastranu i sadomazohističku
vezu koja je započela u logoru.
Odmah nakon što je prikazan, ovaj je film
izazvao strašne kontroverze i prijepore te su ga mnogi odbacili kao najobičniju
eksploataciju i provokaciju, no svejedno "Noćni portir" danas u
određenim krugovima uživa kultni status. Tako je recimo vjerojatno najpoznatiji
filmski kritičar svih vremena Roger Ebert film otpisao kao odvratan i gnjusan
pokušaj da se dopre do ljudi eksploatacijom sjećanja na mučenje i masovni
progon. Mnogi su ovaj film pak hvalili, ponajviše zbog moćnih i uvjerljivih
izvedbi Rampling i Bogarde, kao i zbog sjajne fotografije, ali i cjelokupne
stilske izvedbe koja se savršeno uklapa u taj pomalo nadrealni stil tipičan za
talijansku kinematografiju 70-ih godina prošlog stoljeća.
Primjedbe
Objavi komentar