Nakon uspješnog
"Nightcrawlera" ponovno su se udružili scenarist i redatelj Dan
Gilroy te glumci Jake Gyllenhaal i Rene Russo kako bi snimili crnohumorni horor
kojim satirizira svijet moderne umjetnosti. Između "Nightcrawlera" i
"Velvet Buzzsaw" Gilroy je snimio ne pretjerano zanimljivu dramu
"Roman J. Israel, Esq" s Denzelom Washingtonom u glavnoj ulozi, a kao
uzor za ovaj film Gilroy je istaknuo filmove s brojnim glumačkim ansamblom kao
što je npr. Altmanov "Igrač". No, nažalost daleko je ovo od legendarnog
"The Playera", iako je Gilroyjeva ideja prilično zanimljiva i
snimljen je ovaj film s puno stila. Ipak, nešto mi je ovdje ostalo nedorečeno i
nije u potpunosti uspio zaokružiti priču o prokletim umjetninama koje donose
zlu kob svima koji dođu u doticaj s njima.
Već u uvodnoj
sceni, na izložbi upoznajemo gotovo sve glavne likove. Od umjetničkog kritičara
Morfa Vandewalta (Gyllenhaal), tipa na temelju čijih kritika određeni umjetnik
uspijeva ili ne, agentice Josephine (Zaw Ashton), galeristice i menadžerice
umjetnika Rhondre Haze (Rene Russo), kuratorice Gretchen (Toni Collette) do
ekscentričnog umjetnika u kreativnoj krizi Piersa (John Malkovich) i Rhondrinog
rivala i galerista Jona Dondona (Tom Sturridge). Svi oni se nađu na izložbi u
Miamiju i saznajemo da se svi oni jako dobro poznaju. I ne samo to, koliko god
svi oni glumili da su dobri jedno prema drugome, svatko od njih spreman je
zabiti nož u leđa onom drugom kad mu se ukaže prilika.
Prilika će se
vrlo brzo ukazati Josephini, kad ona po povratku u Los Angeles pronađe u zgradi
u kojoj živi preminulog susjeda, samotnjaka po imenu Vetril
Dease o kojem nitko ne zna ništa, a za kojeg se ispostavi da je bio talentirani i potpuno nepoznati
umjetnik. U njegovom stanu nađe ona hrpetinu Deaseovih mračnih slika,
a posthumno ovaj umjetnik postane vruća roba na tržištu umjetnina. Vrlo brzo
njegove slike postanu iznimno tražene, organiziraju se izložbe, pišu knjige o
njemu, no ispostavi se da je riječ o tipu mračne prošlosti i svi oni koji dođu
u doticaj s njegovim slikama neće dobro završiti. Istovremeno, što se više
ružnih i strašnih stvari povezanih s Deasovom umjetnosti događa, to je pomama
za njegovim slikama veća, a kad ljudi shvate da su njegove slike proklete i
imaju natprirodne moći, već će biti kasno.
Intencija da se satirizira društvo suvremene umjetnosti ovdje je posve očita,
no Gilroy je ovdje situaciju odlučio začiniti i s elementima horora i
fantazije. Ta dva aspekta, satirični i hororični nekako i nije najuspješnije
uspio uklopiti u jednu konzistentnu cjelinu i po meni je to možda i najveći
problem ovog iznimno ambicioznog filma. Dobra strana svakako je jako zanimljiva
glumačka postava i to u prilično neobičnim ulogama, a na ovaj film može se
gledati i kao na drugu medalju "Nightcrawlera". Jer koliko je Gilroy
u tom filmu bio ciničan prema modernom društvu, medijima i potrebom da se
uvijek i u svemu bude prvi, ovdje je jednako ciničan na to napuhano, pompozno,
bizarno društvo visoke umjetnosti u kojem je ponekad teško raspoznati što su
vreće sa smećem, a što su nekakve umjetničke instalacije (upravo u toj
situaciji će se naći jedan od likova). I sama ideja ukletih slika koje će
krenuti za svima onima koji u njima vide neku vrijednost i koji će na njima
pokušati zaraditi, također se može promatrati kao svojevrsna parabola, kao
uostalom i cijeli film.
Primjedbe
Objavi komentar