Kad neki film
u izboru za danski film godine ponese titulu najboljeg, onda je jasno da mora
biti slučaj o posebnom ostvarenju. «Zimska braća» to definitivno i jesu jer ova
je uznemirujuća, nadrealna, čudna i hladna arty-drama jedan od originalnijih
filmova godine u čijem su središtu priče dva brata koji rade i žive u rudniku
negdje duboko u snijegom okovanoj provinciji. Snimljen je ovaj film zapravo u
dansko – islandskoj koprodukciji i njegov je autor mladi Islanđanin Hylnur
Palmarson, no od nordijske kinematografije na njega je očito puno veći utjecaj
imao grčki čudni val i fimovi kao što su «Dogtooth» Jorgosa Lanthimosa. Na
samom početku filma priča nas vodi negdje duboko u rudnik, sve je mračno, sve
se trese, tek nakon nekog vremena dobijemo nagovještaj onoga što se događa i to
preko svjetala s kaciga rudara. Potom, kad izađemo van, sve bliješti od bjeline
snijega, kamera je uglavnom statična, a praktički sve ono što se i događa u
ovom filmu opasno klizi po rubovima ekstrema.
Emil (Elliott
Crosset Hove) tip je koji se definitivno ne uklapa na takvo mjesto. On je čudak
koji se vjerojatno nigdje ne bi uklopio, a razvio je on bolesnu fiksaciju
prema djevojci koja se viđa s njegovim bratom Johanom (Simon Sears). Emila
gotovo nitko od kolega s posla iz ovog rudnika, odnosno bizarne tvornice nitko
ni ne doživljava i ne želi imati posla s njim, no on svoj status pronalazi tako
što u kućnoj radinosti sprema nekakav špirit boje pišaline koji potom prodaje
kolegama. Malo po malo on sve više tone u potpuno ludilo koje kao da je
pojačano tom bjelinom, a kako se on počinje gubiti, tako i priča postaje sve
nadrealnija, bizarnija. Kulminacija svega bit će kad se jedan od radnika u
tvornici otruje rakijom iz Emilove pecare, za koju, da ne zaboravim spomenuti,
on materijale nabavlja krađom kemikalija iz tvorničkog skladišta.
Jednako koliko je uznemirujuća i nelagodna priča, dodatno cijeli taj ugođaj neugode pojačavaju i izvrsna glazba, ekspresivne glumačke izvedbe i industrial scenografija. Ima ovaj film i bezbroj nevjerojatno bizarnih scena, a definitivno «Zimska braća» neće biti po ukusu svih jer klasične narativne linije ovdje i nema, već je to pravi film ugođaja. Taj je ugođaj, kako sam već i naveo, prilično nelagodan, djeluje sve to prilično apsurdno, no bila je to zasigurno i jasna intencija autora. Ima u ovom filmu i dosta simbolike, a sjajan posao odradila je i direktorica fotografije Maria von Hausswolff, koja je također dobila nagradu u izboru za najbolji danski film godine. Sveukupno je ovaj film osvojio gotovo 30 nagrada, a prikazan je i na Zagreb film festivalu, gdje je bio u konkurenciji za glavnu nagradu, odnosno Zlatna kolica. Bizaran, pomalo kafkijanski film u kojem bi ljubitelji art filma mogli uživati.
Primjedbe
Objavi komentar