Već drugu godinu uzastopce u kategoriji
najboljeg filma izvan engleskog govornog područja nominaciju je dohvatio jedan
film kojeg je kandidirao Libanon. A ako se za "Uvredu" iz
2017. moglo reći da je izvrstan film, što onda reći za
"Capernaum" libanonske redateljice s prebivalištem u Francuskom
Nadine Labaki osim da je apsolutno remek-djelo. Definitivno ova potresna i
šokantna drama o odrastanju 12-godišnjeg dječaka Zaida (odglumio ga je
izbjeglica iz Sirije po imenu Zain al Rafeea, koji je u izbjeglištvu u Libanonu
praktički proveo cijeli život) spada u uzak krug najboljih filmova snimljenih u
2018. godini i jedan je to od onih filmova koji bez podilaženja publici i bez
imalo patetike pogađa u srce gledatelja. Ova priča koja bi se mogla
usporediti s "Oliverom Twistom" Charlesa Dickensa, o dječaku koji
ostaje sam na ulicama neimenovanog grada u Libanonu prepušten sam sebi, na
milost i ne milost surovom svijetu koji ga okružuje, istovremeno tjera suze
na oči, ali i skriva nevjerojatnu toplinu.
Mislim da neću pogriješiti ako ovaj film
usporedim s "Milijunašem s ulice" Dannyja Boylea, no za razliku od
junaka tog filma, 18-godišnjeg Jamala koji ima priliku osvojiti milijun dolara
na indijskoj verziji "Milijunaša" te kroz odgovore na pitanja
saznajemo njegovu sudbinu, 12-godišnji junak "Capernauma" milijunčić
sasvim sigurno nikada neće vidjeti. Njegovu sudbinu također upoznajemo preko povrataka
u prošlost, a dječaka koji je na pet godina zatvora osuđen zbog nasilnog
zločina prvi puta vidimo kad ga iz zatvora vode na sud. Ovaj puta Zain se na
sudu našao jer je svoje roditelje tužio zbog zanemarivanja, a kad ga sudac
upita zašto napada svoje roditelje pred sudom, mališa odgovara: "zato što
su me donijeli na ovaj svijet"
Potom kreće emotivno, šokantno, strašno, tužno
putovanje kroz njegov život i kroz ulice grada od trenutaka kad je odlučio
pobjeći od kuće pa sve do situacije zbog koje je i završio u prljavom,
prenapučenom zatvoru. Sve ono što će se dogoditi Zainu između toga, nevjerojatan
je vrtuljak emocija, strašna sudbina u pomalo nadrealnom okruženju
najsiromašnijih dijelova grada u kojem će ovaj iznimno inteligentni, pošteni i
lojalni dječak preživjeti ono što dobar dio nas ne proživi u cijelim životima.
Iako bi se "Capernaum" možda najjednostavnije opisalo kao
fikcionalnu socijalnu dramu, autorica je preko Zaina na fantastičan način
uspjela prikazati koliku cijenu zbog svih tih ratova i konflikata, pokvarenih
sustava i glupih odluka vlada, zapravo plaćaju djeca čiji glas nemamo prilike
čuti.
Radeći na konceptu za film Labaki si je
postavila pitanje što bi ta napuštena, ostavljena, izgubljena djeca, koju se
svakodnevno može vidjeti ne samo po gradovima kao što je Bejrut, već i u svim
većim gradovima svijeta imala za reći o tome i kako bi opisali društvo koje ih
potpuno ignorira? Kako bi uopće osigurala dostatna sredstva za snimanje
"Capernauma", Labaki i njezin muž Khaled Mouzanar, libanonski
glazbenik, ujedno i skladatelj fantastičnog scorea za ovaj film, dignuli su
hipoteku na kuću u kojoj žive jer su jednostavno osjećali da ova priča mora
biti ispričana. Iako je Labaki i u prošlosti snimala zanimljive filmove, s
"Capernaumom" je definitivno dostigla apsolutnu zrelost i snimila je
film kakvog se ne bi postidjeli ni najveći autori u povijesti filma.
Od same priče, od nevjerojatnog okruženja zbog
kojeg imamo dojam da ovo uopće nije igrani, već dokumentarni film, do likova,
kamere, muzike, sve je ovdje savršeno, a naprosto je nevjerojatno kako je žena
uspjela tako suvereno i moćno režirati film u kojem je jedan od
glavnih likova klinac od valjda godinu i pol dana. Iako je
"Capernaum" fikcionalna priča, gotovo je nemoguće ne pomisliti
gledajući ovaj film koliko je stvarne djece preživjelo ovakvu ili još
goru sudbinu? Dobar dio likova koji se pojavljuju ovdje potpuno su
autentični ljudi i neprofesionalci (poput potpuno bizarnog starca koji okolo
hoda u odijelu superjunaka, samo što on nije Spiderman, već za sebe govori da
je Cocroach-man, odnosno čovjek - žohar), a iako ulice grada u kojem se
odvija radnja filma možda djeluje kao najgore mjesto na svijetu, očito uvijek
postoji nešto još gore. Jer vidimo ovdje i pregršt izbjeglica iz ratom
zahvaćenih područja, ilegalnih radnika iz Etiopije iz sličnih zemalja od kojih
razni krijumčari izvlače novac za izradu lažnih dokumenata, a ukoliko ih se
otkrije prijeti im zatvor pa deportacija. Mjesto je to gdje je krijumčarenje
ljudima, posebno djecom, jedan od glavnih biznisa, gdje napuštena djeca svih
uzrasta preživljavaju na sve moguće načine i gdje je sve toliko prljavo,
zapušteno i bijedno da je jednostavno teško vjerovati da netko u tim slamovima
uspijeva uopće preživjeti.
No, cijelu tu nevjerojatno tužnu, strašnu i
potresnu priču smještenu u takvo stravično okruženje Labaki je
uspjela snimiti na način da praktički sa svim tim ljudima, posebno sa Zainom,
jednostavno moraš suosjećati jer posve je jasno da su sve te sudbine stvarne.
Iako je "Capernaum" fikcionalna priča, Labaki je unutra ugradila
priče stvarnih ljudi koje je za života upoznala u svojoj zemlji, u svom
susjedstvu, u izbjegličkim kampovima i zatvorima za maloljetnike. Baš kao i
Zain, praktički svi ostali glumci koje je odabrala imali su slične sudbine kao
likovi koje su utjelovili, a ta iskrenost i autentičnost jednostavno se osjete
jer to je nešto što se jako teško može odglumiti. Osim već spomenute nominacije
za Oscara, "Capernaum" je bio nominiran i za Zlatni globus, za Baftu,
u Cannesu je ukupno osvojio tri nagrade, među kojima i nagradu žirija, a
završetak filma ondje bio popraćen s petnaestominutnim aplauzom. Ovaj film to
definitivno i zaslužuje jer riječ je o remek-djelu kakvo se rijetko može
vidjeti.
Primjedbe
Objavi komentar