"Ga'agua"
ili "Longing" u engleskom ili pak tugovanje, čežnja, okajanje,
oplakivanje na hrvatskom, pokazao se kao jedan od onih filmova od kojih nisam ni
znao što bih očekivao, a ispostavio se kao i više nego ugodno iznenađenje.
Crnoumorna drama, tragikomedija ili dramedija koja stiže iz Izraela s
nevjerojatnim stilom, mjerom, taktom i odmjerenošću bavi se vjerojatno
najstrašnijom tragedijom koja se nekome u životu može dogoditi, a to je gubitak
djeteta. Iako je tematski "Ga'agua" Savija Gabizona naizgled
slična drugom hvaljenom izraelskom filmu snimljenom iste godine
"Foxtrotu" Samula Maoza (koji je pokupio i nagradu za najbolji
film, režiju, najboljeg glumca i mnoge druge, ostavivši "Ga'agui" tek
nagradu za nabolji scenarij od ukupno 13 nominacija u izboru za najbolji izraelski film godine), ova su dva filma zaravo
potpuno različita i stilski i poetski. No, i "Foxtrotu" i
"Ga'agui" je zajedničko da je riječ o dva briljatna filma koji se ne
bi smjeli zaobići.
Ariel Bloch
(Shai Avivi) sredovječni je neženja iz Tel Aviva, prilično uspješan poslovni
čovjek, vlasnik tvornica i ekonomski je posve situiran čovjek koji je još davno donio
odluku da nikada neće imati djece. Nakon što ga 20 godina nakon prekida kontaktira
nekadašnja djevojka Ronit on saznaje kako svih ovih godina ne samo da je imao sina,
već je njegov 19-godišnji sin Adam prije nekoliko tjedana poginuo u
prometnoj nesreći. Jasno da ta spoznaja Arielov život uzdrma do temelja te on
odluči otići u gradić u kojem je Adam živio sa svojom majkom i očuhom kako bi
se mogao od njega oprostiti. No, došavši u taj grad Ariel postaje opsjednut sa
saznanjem da je imao sina i odlučuje saznati što je moguće više o pokojnom Adamu.
Njegovo putovanje malo, pomalo počinje se pretvarati u potpunu opsesiju i na
pamet mu počnu padati svakakve potpuno nenormalne ideje, posebno nakon što na
groblju upozna čovjeka čija se kćer ubila kao 18-godišnjakinja.
Naravno da
Ariel vrlo brzo počinje idolizirati sina kojeg u životu nikada nije
upoznao i u svojoj glavi od raznih fragmenata što je o njemu saznao krene
slagati pomalo iskrivljenu sliku. U njegovoj mašti Adam je već
za nekoliko dana postao najbolji klinac koji je ikada hodao zemljom, no jasno
da je istina nešto posve drukčija. Realno gledajući, nakon pomalo šokantnog
uvoda, nisam mogao ni zamisliti da bi "Ga'agua" mogla biti ovako
briljatna komedija. I to najcrnja moguća komedija jer Ariel što više
saznaje o svom sinu tako sve više postaje osoba koja prije nije bio. Činjenica
da je imao dijete koje nikada nije imao priliku upoznati potpuno ga
promjeni te se on uskoro počne ponašati kao da mu je sin i dalje živ
i odluči mu ispunjavati želje.
"Ga'agua"
se pokazao kao jedan od onih gorko - slatkih filmova u kojima se gotovo
istovremeno miješaju smijeh i suze i koji se s jednom teškom i bolnom
tematikom obračunava na izvanredan način. Priča je ovdje potpuno
originalna i stvarno se ne mogu sjetiti filma koji na ovakav duhovit, a
istovremeno dubok način, bez da to bude imalo neukusno ili ružno,
tematizira smrt nečijeg djeteta. Situacija u kojoj se zatekne Arielu
potpuno promijeni život i on kao da ne shvaća da je kasno za upoznavanje
vlastitog sina, ali njegova odlučnost i želja da učini ono što misli
da bi Adam želio počinju polako prelaziti i na ostale. "Ga'agua"
je jedan od onih filmova s kojima možda u početku treba imati mrvicu strpljenja
jer Gabizon priču ovdje gradi sporo i temeljito, no jednom kad krene, ovo
postaje sve luđe i luđe, nadrealnije i nenormalnije da bi se cijela ova tragikomedija
okončala nezamislivo apsurdnom situacijom izvan svake pameti. Ne
znam, možda mi se ovaj film svidio i više nego što je trebao, no što ću
kad posebno cijenim originalnost, hrabrost, stil i smisao za humor, a
svega toga "Ga'gua" ima na izvoz.
Primjedbe
Objavi komentar