Većina
klinaca i kod nas sanja da će jednog dana postati profesionalni
nogometaš, no rijetki su oni koji to stvarno i uspiju. Ne znam kakva
je danas situacija i jesu li posteri i danas popularni, ali sjećam
se nekad da sam i ja imao cijelu sobu oblijepljenu posterima Gabriela
Batistute, Dennisa Bergkampa, Alena Bokšića i ostalih igrača koje
sam idolizirao. Doduše, moja je nogometna karijera bila kratkog
vijeka jer sam već nakon prvog treninga koji se sastojao od trčanja,
a potom su me stavili na gol, odlučio odustati i držati se
hakla na betoncima. Očito sam na vrijeme shvatio da nema za
mene kruha u profesionalnom nogometu i da nikad od mene Batistute,
Bergkampa, a bogami ni Bokšića, no mnogi su oni koji u iluzijama
provedu dobar dio života i jednog dana se u 30. godini probude te
shvate da će teško dogurati dalje od županijskog niželigaša
za koji već godinama igraju mamurne matineje.
Snove
da će jednog dana postati profesionalni nogometaš imao je i
Brazilac po imenu Carlos Henrique Raposo. Iako čovjek ne da nije
bio pretjerano talentiran, nego je, nogometnim žargonom rečeno imao
dvije lijeve noge, uspio je ostvariti ovaj tip nogometnog
imena Kaiser (i dalje se ne zna je li si nadimak nadjenuo prema
Beckenbaueru ili ga je dobio jer je figurom podsjećao na flašu tada
u Brazilu popularnog piva tog imena) profesionalnu karijeru koja
je trajala dvadesetak godina i za vrijeme koje nije odigrao niti
jednu službenu utakmicu. Da, dobro ste pročitali, profesionalni
nogometaš koji u karijeri nije odigrao niti jednu službenu
utakmicu, a bio je član sva četiri najuglednija kluba iz Rio de
Janeira (Botafogoa, Flamenga, Vasco Da Game i Fluminensea) te je čak
uspio potpisati ugovore i za neke inozemne klubove.
O
ovom dokumentarnom filmu snimljenom u britansko - brazilskoj
produkciji, sam je Kaiser po prvi puta odlučio progovoriti o svom
životu i nogometnoj karijeri. Snimljena je ova totalno luda i
nevjerojatna priča u dokumentarno - igranom stilu, a uz Kaisera su
sugovornici i brojni velikani brazilskog nogometa kao što su Bebeto,
Zico, Carlos Alberto, Junior, Ricardo Rocha ili Renato Gaucho,
zahvaljujući kojem je Kaiser i uspio živjeti poput celebrityja.
Renato je tijekom 80-ih bio jedna od najvećih zvijezda brazilskog
nogometa, a kako je Kaiser fizički dosta nalikovao nogometašu,
često se znao predstavljati kao on te uživati u slavi. Tijekom
vremena upoznao je brojne, stvarne nogometaše i izlazio je s njima,
živio na njihov račun, kupio komade po plažama i noćnim
klubovima, a profesionalna karijera mu je živnula kad je nenadano
potpisao za korzikanski Ajaccio, koji se tada natjecao u francuskoj
prvoj ligi. Iako je stalno fingirao ozljede, provocirao tučnjave i
izvodio svakakve gluposti samo da ne mora ulaziti u igru, uspio je
potom potpisati ugovore s brojnim brazilskim klubovima, ali niti za
jedan od njih nije odigrao ni minute.
Paralelno
s pričom o Kaiseru, ovaj je dokumentarac i priča o potpuno ludim
vremenima u Brazilu tijekom 80-ih i prve polovice 90-ih, o
potpunim luđacima koji su bili predsjednici ili direktori klubova i
koje je Kaiser uspio nadmudriti i izvlačiti lovu od njih iako je
dobro znao da je riječ o potpunim manijacima koji bi ga bez problema
mogli ubiti ako saznaju istinu. I dok je dobrim dijelom "Kaiser"
strukturiran na način klasičnog biografskog dokumentarca, zabavnog,
smiješnog, apsurdnog, potpuno ludog, pred sam kraj je redatelj Louis
Myles (čovjek je očito potpuno zaluđen nogometom jer je ranije
snimio i dokumentarac "An Alternative Reality: The Football
Manager Documentary" o popularnoj nogometnoj simulaciji u kojoj
svatko može biti Alex Ferguson ili Stanko Mršić i svoj klub
odvesti do neslućenih uspjeha) izveo nevjerojatan twist nakon kojeg
više gotovo ništa nije jasno. Što je stvarnost, a što je fikcija
i fantazija, vjerojatno više nije jasno ni samom Kaiseru, koji se u
lažima i izmišljotinama koje je godinama stvarao i pričao i sam
potpuno izgubio.
Primjedbe
Objavi komentar