U
godini kad je vjerojatno najpoznatiji iranski filmaš Ashgar Farhadi
koji je svojoj zemlji već donio dva Oscara malo skoknuo u
inozemstvo, preciznije u Španjolsku, kako bi snimio triler «Todos
lo saben», Iran je za najbolji film izvan engleskog govornog
područja kandidirao misterioznu dramu jednog od najboljih
Farhadijevih učenika. Ne mislim da je Farhadi u klasičnom smislu
bio učitelj Vahidu Jalilvandu, no u stilskom i tematskom smislu to
definitivno jest jer je «No Date, No Sign» i tematski vrlo sličan
filmovima koje su donijele slavu Farhadiju. Jalilvandu je ovo bio tek
drugi film koji je snimio, a ušao je on u svijet filma preko
kazališta. Predstavio se 2015. godine hvaljenom dramom «Srijeda, 9.
svibanj» za koju je dobio nekoliko nagrada u Veneciji, a i «No
Date, No Sign» premijerno je prikazan na istom festivalu. I ovaj je
film dobio dvije nagrade u kategoriji «Horizonti» i to za najboljeg
redatelja i najboljeg glumca (tip ima tako čudno ime i prezime da ga
ne znam ni prepisati), a ukupno je osvojio 13 nagrada po festivalima
diljem svijeta.
I
tamo gdje je Farhadi stao s preciznom i dubinskom analizom društva
nudeći nam možda i najbolji pogled na situaciju u ovoj prilično
zatvorenoj i demoniziranoj zemlji, Jalilvand odlično nastavlja.
Nakon što ugledni liječnik, očigledno član višeg srednjeg sloja
društva jedne noći sa svojim automobilom pokupi motorić na kojem
se natiskala cijela četveročlana siromašna obitelj, njegov će se
život promijeniti. Iako je očigledno on u puno boljoj financijskoj
situaciji od ljudi u koje se zaletio, vidimo da ni on baš ne stoji
najbolje jer ih moli da ne zovu policiju jer mu je isteklo osiguranje
automobila. Pregleda on odmah svo četvero i nitko od njih ne djeluje
ozlijeđeno, tek manje natučeno i uplašeno, kad sljedećeg jutra
stigne na posao, shvati da je u kliniku u kojoj radi kao patolog
stigao i dječak kojeg je pokupio autom. I to mrtav. Iz straha da se
ne sazna da je sudjelovao u nesreći, on nikome ništa ne govori, ne
želi se ni javiti uplakanoj obitelji, a iako se obdukcijom ispostavi
da dječak nije umro zbog posljedica nesreće, već zbog botulizma
kojeg je uzrokovala loša prehrana, odnosno gablec koji se sastojao
od pileta mrtvog mjesec dana, liječnik je siguran da je on kriv za
dječakovu smrt.
Osim
što njega izjedaju krivnja i grižnja savjesti, iste emocije
uništavaju i oca koji je svom sinu za ručak donio crkotinu koju je
jeftino kupio, ne očekujući da će taj objed malog koštati glave.
Unatoč tome što sve pokazuje da sudar nema veze sa smrću klinca,
liječnik odjednom kao da dobiva savjest i pokušat će istjerati
istinu do kraja, makar ga to koštalo i posla i odlaska u zatvor. I
liječnik i otac odlučit će situaciju istjerati do kraja, svaki na
svoj način, a niti jednom od njih to neće donijeti ništa dobro, no
usput ćemo na jednoj mikrorazini i jednoj intimnoj priči vidjeti na
koji način funkcionira iransko društvo. Pokazao se «No Date, No
Sign» kao jedan od onih potresnih, uvjerljivih i šokantnih filmova
koji će se razviti u posve neočekivanom smjeru, a ono što mu je
dodatni plus, to je sasvim solidan i protočan tempo kojim se razvija
priča. Obično sam sa sporim, gmižućim tempom kod iranskih filmova
često imao problema i često mi je to smetalo da filmove iz ove
srednjoazijske zemlje ocijenim i bolje no što sam možda trebao, no
kod Jalilvandovog filma tih problema nema. Jako dobar film koji je s
razlogom pokupio tolike nagrade i ovog autora definitivno ću
nastaviti pratiti i u budućnosti.
IMDB LINK
Primjedbe
Objavi komentar