Južnoafrički filmaš Nosipho Dumisa svijetu se prije nekoliko godina
predstavio kratkim igranim filmom "Broj 37", trilerom inspiriranim
Hitchcockovim "Prozorom u dvorište", a dok je čovjek skupio dovoljno
novaca snimio je i istoimeni dugometražni prvijenac. I čovjek je snimio triler
za duboki naklon, pravu hičkokovsku priču smještenu u moderno okruženje slamova
južnoafričkog grada Cape Towna, a problemi u kojima se u "Rear
Windowu" našao Jimmy Stewart djeluju kao dječja igra u odnosu na situaciju
u kojoj će se naći njegov južnoafrički parnjak po imenu Randall. On je sitni
kriminalac koji je posudio novac od puno ozbiljnijih i opasnijih gangstera, a
pare im nije uspio vratiti pošto je nakon prometne nesreće ostao vezan
za invalidska kolica.
Nakon što se iz bolnice vrati u stan u opasnoj četvrti Cape Towna,
djevojka Pam mu pokloni dalekozor kako bi ubio vrijeme. No, Randall, baš kao i
Stewart nekoć, postaje opsjednut promatranjem susjeda kroz dalekozor, a taj će ga
hobi uvaliti još u gore probleme. Jer u stanu u susjednoj zgradi kroz otvoreni
prozor on će svjedočiti ubojstvu, koje je počinila skupina kriminilaca i dilera
iz susjedstva. Uz ubojstvo će Randall i vidjeti vreću punu novca i na pamet će
mu pasti zanimljiva, ali iznimno opasna ideja, a uskoro će na vrat navući gnjev
dviju kriminalnih organizacija.
Iako sam često na ovim stranicama pisao kako mi na živce idu ti moderni
remakeovi i recikliranje već stotinu puta prožvakanih tema, ovo je možda i
najbolji primjer u posljednje vrijeme kako bi remakeovi trebali izgledati. U
stvari, "Broj 37" i nije klasični remake, jer je Domisa u
Hitchcockovom klasiku pronašao samo inspiraciju i priču podosta izmijenio i
premjestio je u potpuno novo okruženje. Iako nakon nekog vremena priča ovog
nevjerojatno uzbudljivog trilera možda i postane predvidiva, Domisa je snimio
iznenađujuće dobar film, s kojim ljubitelji napetih triler uz koje se uz nokte
i zanoktice izgrizu do krvi, sasvim sigurno neće promašiti. Nisam od ovog
malog, relativno jeftinog, skromnog južnoafričkog filma očekivao previše, no
Domisa je u gotovo dva sata trajanja uspio složiti priču uz koju se gledatelj
niti jednog trenutka ne može opustiti i koja praktički ni sekunde ne gubi na
tempu i dramatici.
Primjedbe
Objavi komentar