Događanja
vezana uz Fancusku revoluciju vjerojatno su manje, više svima dobro poznata, no
povijest je nekako zaboravila da se slična revolucija gotovo tridesetak godina
kasnije dogodila i u Velikoj Britaniji. Uz američki rat za nezavisnost,
Francuska revolucija bila je jedan od prvih događaja u kojima su ljudi uspješno
srušili monarhiju, proglasili republiku i riješili se apsolutističkih tirana.
Znamo da se na kraju pokazalo kako je na ruševinama Francuske revolucije
iznikao i jedan od najvećih osvajača u povijesti, Napoleon, a niti ta prva
prava vladavina naroda bila je kratkog vijeka i nije se pretjerano proslavila.
Isto tako, industrijskom revolucijom potkraj 18. stoljeća brojno stanovništvo
sa sela počelo se seliti u gradove kako bi radili u tvornicama i gradovi su
postajali sve napučeniji, a po pitanju industrijalizacije početkom 19. stoljeća
najviše je nekako napredovala Velika Britanija. Muškarci, žene i djeca radili
su ondje u katastrofalnim uvjetima od jutra i mraka i zato ne čudi da je vrlo
brzo došlo do nezadovoljstva. To je nezadovoljstvo pojačano činjenicom da su
britansko plemstvo, aristokracija, veliki zemljoposjednici i industrijalci
bili svijet za sebe, bez ikakvog doticaja s velikom većinom ljudi koji su jedva
preživljavali.
Nakon završetka
napoleonskih ratova u Engleskoj se pojavila i velika glad uzrokovana slabim
urodom žita, nezaposlenost je bila ogromna, a vlada je još uvela i zakone
kojima se zabranjuje uvoz žita. Sve je to išlo na ruku veleposjednicima i
bogatima koji su donosili zakone za sebe, a radnici, seljaci i ostali odlučili
su se organizirati i pokušati izboriti za svoja prava. Tražili su oni pravo
glasa i da mogu sami birati zastupnike koji će ih zastupati u parlamentu u
kojem je tada sjedila isključivo aristokracija, a pokret koji je imao
potencijala pretvoriti se u pravu revoluciju u korijenu je sasječen u ljeto
1819. godine u Manchesteru, na Trgu svetog Petra te je zato ovaj događaj i
nazvan Peterloo po uzoru na završni obračun s Napoleonom kod Waterlooa. Tada je
naime na mirnom skupu na središnjem trgu u Manchesteru intervenirala britanska
vojska i pobila na desetke nenaoružanih muškaraca, djece i žena, a na stotine
ljudi bilo je ozlijeđeno. Britanski povjesničari ovaj događaj smatraju jednim
od prijelomnih događaja u povijesti svoje zemlje jer je ovaj masakr koji
mnogi nazivaju i britanskim Tiananmenom doveo još samo do veće represije
usmjerene na radnički pokret, ali je i neizravno utjecao da se petnaestak
godina kasnije provede reforma izbornog sustava kojom je omogućeno da u
parlamentu budu i građani, a ne samo aristokracija.
Povijesnu
dramu o masakru koji se u Manchesteru dogodio prije točno dva stoljeća snimio
je veteran britanskog filma Mike Leigh (ukupno sedam nominacija za Oscara,
jedan za režiju i čak šest za scenarij ima ovaj majstor koji je snimio filmove
kao što su "Tajne i laži", "Naked" ili "Vera
Drake"). I ovaj puta Leigh je sam napisao scenarij i to prema povijesnim
zapisima pokušavajući biti faktografski što precizniji i trudeći se obuhvatiti
cjelokupnu sliku društva tog vremena. U tome je Leigh definitivno uspio jer je
"Peterloo" kompleksna priča s jako puno likova u kojoj pratimo i
sudbine glavnih vođa radničkog pokreta u Manchesteru, običnih radnih
siromašnih ljudi, ali i aristokracije i industrijalaca. Odlično je Leigh
uspio prikazati razliku u razmišjanju dviju suprotstavljenih strana, ciničnih i
bahatih aristokrata koji su svim silama pokušavali održati status quo i ugušiti
bilo kakav pokušaj promjene postojećeg stanja te gladnih, ljutih, gnjevnih
i bijesnih pučana koji su ohrabreni Francuskom revolucijom vapili za
promjenama i pravednijim sustavom.
Ovaj je film
izvrstan jer se u njemu mogu pronaći i brojne paralele s današnjim vremenom i s
pravom si čovjek može postaviti pitanje koliko su se okolnosti doista i
promijenile u ovih dvije stotine godina. Uzeo si je Leigh dosta vremena i u
nekih dva i pol sata, koliko traje "Peterloo", uspio secirati
cjelokupnu političku situaciju tog doba i pokazati sve probleme. Vidimo tako i
da je pokret bio jako razjedinjen te da je unutra bilo jednak broj onih koji su
bili za mirno rješenje, ali isto toliko ih je vjerovalo da se situacija
može promijeniti samo uz oružanu revoluciju i kotrljanje glava niz giljotinu.
Također vidimo kako je britansko plemstvo puno naučilo iz Francuske revolucije
i kako su radili sve da razjedine vođe pokreta, posvađaju ih, izazovu nešto
nakon čega bi mogli silom reagirati. No, kada ništa od toga nije prošlo, onda
su jednostavno sabljama i puškama ničim izazvani nasrnuli na ljude i u krvi
ugušili svaku mogućnost promjene. Premijerno je prikazan "Peterloo" u
Veneciji, a iako se i u prijašnjim Leighovim filmovima mogla prepoznati njegova
naklonost potlačenima, odbačenima i obespravljenim članovima društva, ovdje je
njegova politička angažiranost još očitija i on otvoreno staje na stranu
radništva. Iako se "Peterloou" možda i može prigovoriti da je spor,
kompliciran, na trenutke i mrvicu dosadan, predugačak, čak pomalo i
populistički, meni se iznimno svidio i šteta je što nema i više ovakvih
promišljenih i kompleksnim filmovima o važnim povijesnim događajima.
Primjedbe
Objavi komentar