Britanac Peter Watkins jedan je od onih radikalnih filmaša koji su film
prepoznali kao medij za slanje snažnih političkih poruka, a "Punishment
Park", pseudodokumentaristička drama iz 1971. godine vjerojatno je
najpoznatiji primjer njegova stvaralaštva. Za Watkinsa bi se moglo reći da
je jedan od pionira dokudrame i u njegovim filmovima teško je razlučiti granicu
između stvarnosti i fikcije, a u svim svojim filmovima on se predstavlja kao
pacifist, čak i anarhist te kritičar zapadnih društvenih sistema. Kraj 60-ih i
početak 70-ih godina u Americi su obilježile snažne podjele u društvu i
Sjedinjenje države vjerojatno nikada nisu bile bliže novom građanskom ratu kao tada.
S jedne strane imali smo tada one koji su podržavali američku intervenciju u Vijetnamu i
održavanje statusa quo kad su u pitanju ljudska i građanska prava, a s druge
uglavnom mlade i obrazovane, liberalni dio Amerike koji je bio protiv rata i
protiv opresije manjina.
Ameriku kao potpuno podijeljeno društvo, odnosno kao pravu policijsku
državu vidio je i Watkins, koji je situaciju u svom mockumentaryju doveo
skroz do apsurda. Godina je 1970. i rat u Vijetnamu je na svom vrhuncu, a
predsjednik Nixon je proglasio izvanredno stanje kojim je omogućeno da se po
kratkom postupku sudi onima koji predstavljaju opasnost za nacionalnu
sigurnost. Pod krinkom nacionalne opasnosti na prijekim sudovima završavaju i
mnogi mladići i djevojke, članovi proturatnog pokreta, koji su se na ovaj ili
onaj način ogriješili o sustav i svima njima dana je mogućnost. Ili će 10 ili
15 godina trunuti u zatvoru ili će izdržati tri dana u Punishment Parku, gdje
će više od 80 kilometara hodati kalifornijskom pustinjom bez hrane i vode, dok
ih nacionalna garda i policija goni. Ukoliko u ta tri dana uspiju stići do
američke zastave, bit će slobodni, a ukoliko ne, morat će odslužiti svoje kazne
u zatvorima.
Priča prati dvije skupine optuženika, odnosno osuđenika, a njihovu
sudbinu prati skupina europskih filmaša, koji snimaju dokumentarac o ovom
načinu kažnjavanja. U jednom dijelu filma tako pratimo suđenja
na tribunalu sklepanom u nekakvom šatoru, a u drugom dijelu filma pratimo
sudbinu osuđenika koji su odlučili okušati sreću u Punishment Parku. Kako
bi situacija bila što uvjerljivija i kako bi cijeli film doista i izgledao kao
dokumentarac, Watkins je okupio redom nepoznate i neprofesionalne glumce, a
cijeli je film snimljen kamerom iz ruke. Iako je scenarij osmislio do u
detalja, Watkins je glumcima dopustio improvizaciju te su prosvjednike dobrim
dijelom i glumili oni koji su u stvarnosti bili antiestablišmentski nastrojeni,
dok su policajce i nacionalnu gardu glumili stvarni
konzervativci. Glumci su sami imali potpunu kontrolu nad dijalozima,
a koliko je cijela situacija djelovala uvjerljivo možda najbolje pokazuje jedna
situacija sa snimanja filma. Kad je skupina koja je glumila zatvorenike
kamenjem počela gađati one koji su glumili policajce, a ovi uzvratili
pucnjevima iz pištolja i sačmarica, nastala je panika jer je dio filmske ekipe
mislio da su ljudi stvarno ustrijeljeni.
Ta frapantna uvjerljivost i taj osjećaj da ovdje ništa nije igrano jedna
je od najvećih vrijednosti ove doku-drame, a odmah nakon što je premijerno
prikazan na festivalu u New Yorku, "Punishment Park" izazvao je
snažne reakcije. Dok su mnogi ovu fiktivnu situaciju prepoznali kao nešto što
neodoljivo podsjeća stvarnom momentu i savršeno imitira stvarnost, jasno uz
namjerna pretjerivanja, neki su film proglasili najobičnijom komunističkom
propagandom usmjerenom protiv Amerike. Neke je pak smetalo što se jedan
Britanac drzno na ovakav provokativan način obrađivati političke probleme u
Americi za vrijeme stvarne krize, a niti jedan studio nije želio preuzeti
distribuciju ovog filma. U međuvremenu je film dostigao kultni status, posebno
u ljevičarskim, anarhističkim, revolucionarnim krugovima, no neke stvari, kao
što je izvanredno stanje tijekom kojeg se ljude može zatvarati bez optužbe i
bez presude, što je doista i uvedeno nakon 11. rujna 2001., Watkins je čak i predvidio.
Primjedbe
Objavi komentar