Tijekom 30-ih i 40-ih godina prošlog stoljeća standard je bio da se filmovi praktički u cijelosti snimaju na studijskim lokacijama. Vjerujem da je svima u sjećanju dobro urezana scena iz nekog starog filma u kojem se Jimmy Stewart ili Cary Grant s nekom zanosnom plavušom kakti vozi u autu, a posve je očito da je auto na mjestu i da je iza njega neka kartonska kulisa. Trebalo je proći još neko vrijeme da se filmovi izmjeste na stvarne lokacije, a jedan od prvih američkih filmova koji je u potpunosti snimljen na pravim lokacijama, ne u studiju bio je "Goli grad" Julesa Dassina. Ovaj netipični film-noir, koji je dobrim dijelom snimljen u pravoj dokumentarnoj tehnici, a njegov vizualni stil je inspiriran knjihom fotografija New Yorka iz 1945. godine, time potpuno odudara od tadašnje produkcije i ne čudi da je direktoru fotografije Williamu Danielsu donio Oscara (kipić je ovaj film dobio i za montažu, dok je bio nominiran i za najbolji scenarij).
U središtu ove priče smještene u New York, grad koji nikada ne spava, policijska je istraga ubojstva mlade manekenke. Istragu vodi iskusni detektiv za ubojstva Muldoon, a kako bi sama istraga i očevid na mjestu zločina bili što uvjerljiviji, u nastanku priče angažirani su i sami njujorški policajci koji su imali iskustva u sličnim slučajevima. Kako je ovaj dokumentaristički stil na koji se odlučio redatelj Jules Dassin bio prilično netipičan za to vrijeme, tako su i kritike bile dosta podijeljene pošto je gotovo pa tipična, čak i posve predvidiva, hičkokovska whodunnit priča zapakirana u nešto moderniji celofan. Bio je to i jedan od posljednjih američkih filmova koje je snimio Jules Dassin pošto je početkom 50-ih ovaj redatelj preselio u Francusku uslijed McCarthyjevog lova na crvene vještice i nikad više nije snimio niti jedan film u Americi.
Primjedbe
Objavi komentar