Brady Corbet
još jedan je u nizu glumaca koji su se prebacili u scenariste / režisere, a
nakon što je još kao 11-godišnjak debitirao na televiziji, do 26. rođendana
naslagao je čovjek već gotovo 40 uloga. U međuvremenu je Corbet napisao
scenarij za misterioznu dramu temeljenu na istoimenoj kratkoj priči
Jean-Paula Sartrea "Childhood of the Leader", a u filmu se pratilo
djetinjstvo fikcionalnog budućeg fašističkog lidera u vremenu odmah nakon Prvog
svjetskog rata. Za ovaj krajnje neobični, uznemirujući, vizualno neobični i
stilski zanimljivi film Corbet je u Veneciji dobio nagradu za najboljeg
redatelja, dok je film dobio nagradu za najbolji film jednog debitanta. Već s
prvim filmom Corbet je pokazao da ima potencijala i da se u njemu skriva bolji
redatelj od glumca i s nestrpljenjem se čekalo što će ovaj filmaš rođen u
Arizoni 1988. godine odabrati kao svoj sljedeći projekt.
U međuvremenu
se Corbet u potpunosti ostavio glume (barem za sada) te se na festivalu u
Veneciji 2018. godine predstavio s još jednim prilično neobičnim,
ambicioznim, estetiziranim art filmom u kojem prati karijeru fikcionalne
pop zvijezde Celeste Montgomery. Corbet je "Vox Lux" podijelio u dva
čina, uz kratki i šokantni prolog te kičasti i trešasti epilog, karijeru
Celeste pratimo u dvije različite faze njene karijere. U prvom dijelu, koji se
odvija od 1999. do 2001. godine, Celeste je djevojčica od kojih 14, 15 godina,
koja će preživjeti pucnjavu u školi, odnosno teroristički napad
poremećenog klinca. Nakon što je o svojim iskustvima uz pomoć starije sestre
Ellie (Stacy Martin) napisala i izvela pjesmu, preko noći je postala instant
pop zvijezda i upala je u mašineriju moderne glazbene industrije. Njezinu
sudbinu potom u drugom činu pratimo kad ona 2017. godine, kao već svjetski
poznata zvijezda upravo treba započeti povratničku turneju i to u svom rodnom
gradu. Događa se to neposredno nakon još jednog terorističkog napada (i to na
Braču!, majstori rokaju po ekipi na plaži uz Tajčinu "Hajde da
ludujemo!"), a teroristi su nedužne civile pobili koristeći maske kakve na
nastupima koristi Celeste.
Ulogu celeste
u prvom dijelu filma odglumila je mlađahna Raffey Cassidy (sjećaju je se oni
koji su gledali "Ubojstvo svetog jelena"), dok je odraslu Celeste
utjelovila Natalie Portman. Od poznatih lica tu se pojavljuje i Jude Law, kao
njezin menadžer, dok nas Willem Dafoe svojim umirujućim glasom kao narator vodi
kroz ovaj prilično uznemirujući i šokantan, pomalo pretenciozan i neujednačen,
no definitivno zanimljiv i dobro promišljen pogled iznutra na život jedne
zvijezde, kojim Corbet dijelom i kritizira kulturu današnje selebritizacije.
Dok se u prethodnom filmu usredotičio samo na ono što je budućeg
fašističkog lidera oblikovalo u djetinjstvu i bavio se pitanjima zašto je on u
budućnosti postao takva osoba, sada je otišao i korak dalje. Jer uz sva ta
pitanja kojima se bavi u prvoj polovici filma, sada imamo priliku i
vidjeti u što se nesigurna i zbunjena klinka od 14 ili 15 godina pretvorila.
Corbet se
bazirao na dvije ključne točke u karijeri svoje fikcionalne junakinje koja
zapravo personificira onaj najgori američki konfekcijski treš pop muzike od
kakve se normalnim ljudima povraća. Kako s takvom vrstom glazbe baš i nisam na
ti, tako i nemam pojma s kojom bi stvarnom pop zvijezdom usporedio Celeste.
Možda s Britney Spears, koja se također, ako se dobro sjećam, predstavila kao
pomalo sramežljiva tinejdžerica da bi kasnije u karijeri postala prava mala od
skandala, ohola i bahata zvijezda uništena ovisnostima i osobnim
demonima. Tako je i Celeste svjesna da je muzika (ako se to
uopće može nazvati muzikom) koju ona izvodi najgore smeće i koja je vjerojatno
i sama svjesna da je najobičnija prijevara, no sve dok se to prodaje, show must
go on.
No, kako sama
Celeste ovdje kaže, što lošije i gluplje pjesme izvodi, one se bolje prodaju i
bolje ih publika prihvaća, a definitivno je ovo jedan od filmova nakon kojeg
ostaje pregršt upitnika i koji nudi dosta za promišljanje. Kako su ključne
točke u Celestinom životu vezane uz teroristički napad, možda se na taj način
željelo poručiti da je muzika koju ona pjeva čisti teror? Ili je cijela ta
današnja glazbena industrija u kojoj valjda dva američka huljića pišu
pjesme za sve te pop zvijezde i zvijezdice najobičniji teror? Corbet je još
jednom pokazao da je definitivno redatelj sa stilom koji se ne boji riskirati i
ponudio nam je prilično mračan i subverzivan pogled na život pop zvijezde kakav
do sada i nismo imali priliku gledati.
Primjedbe
Objavi komentar