Osim što su još od 50-ih godina prošlog stoljeća imali prepoznatljivu vlastitu kinematografiju, uostalom osvojili su i najviše Oscara izvan engleskog govornog područja, Talijani su oduvijek bili poznati po tome da su između ostalog voljeli pratiti trendove i pratili što se događa u ostatku svijeta. Tako su u drugoj polovici 60-ih upravo Talijani počeli snimati westerne, koji su se i estetski, a često i tematski dosta razlikovali od američkih kaubojaca, a zato što su ih snimali Talijani i dobili su naziv špageti westerni. Kad su 60-ih sve popularniji u svijetu počeli postajat horori, i Talijani su se bacili na njihovo snimanje pa je tako jedno cijelo desetljeće talijanskog filma obilježio horor. I naravno da su bili to specifični horori, a naravno da su dobili i svoje ime pa se te najčešće kombinacije krimića i horora koji su stizali iz Italije i bili su specifični po dosta grafičkom i eksplicitnom nasilju dobili ime «giallo». Najpoznatiji autori u tom žanru bili su Mario Bava, legendarni Dario Argento ili Sergio Martino, a u taj krug spada i redatelj po imenu Lucio Fulci, koji je snimio "Non sevizia un paperino" ili "Don't Torture a Duckling" na engleskom.
Riječ giallo inače na talijanskom znači
žuto i taj je naziv izveden iz serije pomalo šundastih misterioznih priča koje
su izlazile u Italiji u drugoj polovici 40-ih i to u žutom ovitku. U filmskom
smislu giallo podrazumijeva trilere odnosno horore koji u sebi sadrže elemente
misterije, a obično su atmosferični i suspensični, nerijetko i erotični, u kojem
imamo ubojicu, čiji identitet, naravno, saznajemo tek u samom finišu (osim ako
smo jako pametni pa ga prokljuvimo i prije). Ovaj žanr čak se smatra
prethodnikom američkog slasher filma, koji je u drugoj polovici 70-ih postao
iznimno popularan u Americi, a ovaj je film zbog svoje tematike odmah nakon
premijere izazvao brojne kontroverze i na njega se okomila katolička crkva.
Priču je Fulci smjestio u zabačeno
talijansko mjesto negdje na jugu Italije u kojem netko na izrazito okrutan
način počne ubijati dječake. Uz brojne policijske snage i istražitelje koji
pomalo stihijski rade na rješavanje zločinu i u zatvor trpaju sve one koji im
se učine sumnjivi, u istragu se uključe i novinar te promiskuitetna djevojka,
ujedno i bivša ovisnica, koja se tek nedavno doselila u gradić. Kao i brojni
drugi slični gradići i ovaj je prožet praznovjerjem i svi odmah posumnjaju da
je za ubojstvo odgovorna žena za koju su uvjereni da se bavi crnom magijom. Ovi
šokantni slučajevi samo otkrivaju loše odnose među mještanima, a kako to obično
biva, ubojica je obično onaj od kojeg se to najmanje očekuje.
Naravno da u odnosu na današnje filmove ovaj djeluje dosta arhaično i staromodno, no uvijek sam
nekako simpatizirao te talijanske horore iz 70-ih godina. Daleko od toga da su
rješenja u tim filmovima bila nešto posebno inteligentna ili duboka, no stilski
su ovi giallo filmova u većini slučajeva iznimno zanimljivi. Bez obzira što je,
baš kao i u špageti westernima, zvuk nasnimljen naknadno pa se otvaranje usta
likova ne poklapa s onim što čujemo, djeluje ovaj film stvarno zanimljivo i
zapravo uopće nije predvidiv. Mora se priznati da je Fulci iznimno dobro
režirao ovaj film i po tome uopće ne zaostaje za klasicima žanra kao što su
"Suspiria" ili "Profondo rosso" Daria Argenta. Dodatni plus
je mračna atmosfera i dojam da se nešto nastrano i bolesno doista događa u tom
mjestu, a imamo i nekoliko scena žestokog nasilja, koje su iznenađujuće dobro
izvedene i djeluju nevjerojatno uvjerljivo. Zato i ne čudi da ovaj film zauzima
visoko mjesto među ljubiteljima žanra i svojevrsni kultni status.
Primjedbe
Objavi komentar