S. Craig Zahler definitivno je jedan od neobičnijih i netipičnijih tipova
u svijetu američkog filma, koji se 2015. godine predstavio s prilično nasilnom
kombinacijom horora i westerna "Bone Tomahawk", a nakon ipak nešto
slabijeg "Brawl in the Cell Block 99", vratio se s mračnim, nasilnim,
crnohumornim, neonoirovskim krimićem "Dragged Across Concrete". I s
ovim filmom Zahler je potvrdio da se ne misli držati nekakvih nepisanih
filmskih kanona i da malo mari za tuđa mišljenja ili političku korektnost.
Očigledno je i Zahler jedan od onih koje politička korektnost izrazito živcira
pa on kao da namjerno provocira u svojim filmovima jer praktički svi njegovi
junaci do sada i nisu bili klasični junaci, već mračni, beskompromisni tipovi
na rubu ili s one strane zakona. Sjećamo se tako Kurta Russella kao šerifa iz
"Bone Tomahawka", a Vinceu Vaughnu, koji je glumio u
"Brawlu", sada je pridružio Mela Gibson.
Gibson i Vaugh ovdje su Brett Ridgeman i Tony Lurasetti, dva iskusna i
okorjela detektiva iz fikcionalnog grada Bulwarka. Gibsonov lik čak pomalo
podsjeća na lik njegova partnera Dannyja Glovera iz legendarnog akcijskog
serijala "Smrtonosno oružje". Čovjek je pred penzijom, samo što nije
proslavio 60. rođendan, a u karijeri nikada nije uspio napredovati. Umjesto
napredovanja, često je zbog svojih prilično nasilnih metoda bio suspendiran, a
kako se čovjek očito još nije prilagodio na digitalno vrijeme u kojem su
snimke policijskih iživljavanja postale svakodnevica, tako je ponovno upao u
probleme. Brett i Tony snimljeni su kako pretjerano koriste silu nad
meksičkim dilerom prilikom uhićenja i zapovjednik ih je obojicu suspendirao na
šest tjedana.
U tom razdoblju dvojcu je obustavljena i plaća, a kako je Brett policajac
već desetljećima pa je u međuvremenu uspio steći i kontakte u podzemlju, odluči
on odraditi jedan poslić s one strane zakona. Jer odlazak u penziju je sve
bliže, a "punjenje tri zatvorska bloka s kriminalcima", kako sam
kaže, ništa mu opipljivije nije donijelo od života u siromašnoj četvrti gdje su
većinom afroamerikanci koji mu zlostavljaju kćer, a žena mu je jedva pokretna
od multiple skleroze. Tako će Brett preko svojih kontakata saznati gdje dileri
drže novac i odlučio si je na taj način osigurati mirovinski fond, a naravno da
će mu u pomoć priskočiti i njegov partner. Lako je za pretpostaviti da poslić
neće biti ni izbliza lagan kao što su na prvu planirali i vrlo brzo situacija će se
potpuno oteti kontroli.
Iako često na ovim stranicama znam jamrati kad se filmovi bespotrebno
rastežu i traju satima, "Dragged Across Concrete" jedan je od onih
filmova tijekom kojih se ne uspiješ okrenuti, a već je prošlo dobrih dva i pol
sata. I toliko puno vremena tako brzo ne proleti jer sve tu jurca i leti, već
upravo suprotno. Radnja se u ovom crnohumornom akcijskom krimiću gradi jako
sporo, priča se razvija nevjerojatno polako, im tu scena od desetak minuta u kojima Gibson i Vaughn sjede u autu, jedu i vode neke blesave i bizarne razgovore, svako malo pojave se neki novi
likovi, no sve to ima jako puno smisla i sve je to Zahler jako dobro osmislio.
Daleko od toga da je ovo klasični krimić o policajcima koji odluče prijeći
na mračnu stranu, a Zahler ovim filmom kao da je odlučio ponuditi drugu stranu
priče o američkoj policijskoj brutalnosti koju već godinama imamo
priliku gledati, kao i drugu stranu problematike rasizma.
Zahler ni u jednom trenutku ne opravdava postupke svojih likova, no on
nudi, doduše fikcionalni, uvid u živote policajaca koji su uhvaćeni u
prekoračenju ovlasti kad su u pitanju manjine. Činjenica da su zbog uporabe
nasilja nad dilerom, koji je bio Meksikanac, oni gurnuti na drugu stranu
zakona, zapravo je glavni pokretač događaja u "Dragged Across
Concrete". Da ih njihov zapovjednik (Don Johnson) nije suspendirao pošto
je svjestan da bi ga mediji pojeli pošto štiti policajce rasiste, Brett se
vjerojatno nikada i ne bi odlučio na taj potez. I ovim filmom Zahler je pokazao da će se držati svog posebnog, pomalo
neobičnog, hladnog stila kojim se predstavio već u "Bone Tomahawku".
I ovdje je tako cijelo vrijeme ugođaj nekako čudan i nelagodan, sve to djeluje
nekako hladno i neprirodno, čak su i dijalozi i intonacija razgovora nekako
bizarni, čudni, neprirodni. Jasno da je sve to Zaher radio s intencijom kako bi
dodatno izazvao efekt nelagode koji osjećaju i iskusni policajci koji su
odlučili prijeći na drugu stranu zakona kako bi si priskrbili ono što misle da
zaslužuju. Oni koji su gledali ranije njegove filmove, vjerojatno
pretpostavljaju da se i ovdje može očekivati dosta nasilja, koje je kao i kod
Tarantina čak pomalo karikaturalno i pretjerano jednom kad se i dogodi.
Potvrdio je Zahler ovim filmom da je autor s prepoznatljivim potpisom i da ga
nekakve konvencije ili nepisana pravila baš i ne zanimaju, a u ovom slučaju to
se pokazalo kao jako dobra odluka.
Primjedbe
Objavi komentar