Jedan
nevjerojatno originalan, a podjednako šokantan i uznemirujuć film stiže nam iz
Ukrajine. "Pleme" je jedan od onih filmova koji se duboko
urezuju u pamćenje, a ova metaforična, pomalo nadrealistična socijalna drama
izazvala je velike kontroverze, ali i podjednako oduševljenje publike i
kritike čim je premijerno prikazana na festivalu u Cannesu 2014.
godine. Igralo je "Pleme" potom i na brojnim uglednim svjetskim
festivalima, između ostalima i u Sarajevu, a iako se pretpostavljalo da bi
ovaj film mogao biti i ukrajinski kandidat za Oscara u konkrenciji najboljeg filma izvan
engleskog područja, nije imao te sreće. I to ne zbog svoje kvalitete, već
iz razloga što ga Ukrajinci zbog činjenice da "Plemya"
njihovu zemlju baš i ne prikazuje u najboljem svjetlu i što je kompletno
društvo u ovom filmu neskrivena parabola na pljačkaški, koruptivni sustav koji
odgaja kriminalce, svojstven ne samo Ukrajini, već praktički svim tranzicijskim
zemljama, uopće nisu ni nominirali. Kao svog kandidata predložiše neku
polupropagandističku bezvezariju, bit će, i jasno da je takav kandidat završio
u smeću već u prvoj fazi izbora, a na dlanu su imali savršenog kandidata koji
bi Ukrajini možda donio i prvu nominaciju za Oscara u povijesti.
No, sve je to
sada povijest i ostao je film, a koliko koji film vrijedi možda najbolje
pokazuje i vrijeme. I dok se filma koji je bio ukrajinski kandidat za Oscara
2014. godine vjerojatno više ne sjećaju ni oni koji su glumili u njemu,
"Plemya" je film koji se, kako smo rekli, ne zaboravlja. I to ne
isključivo iz razloga što je riječ o filmu u kojem verbalne komunikacije uopće
nema i što se svi likovi sporazumijevaju tek znakovnim jezikom, već i iz
činjenice da je njegov autor Miroslav Slabošpicki (kojem je "Pleme" i
dalje jedini dugometražni film) jedan od najboljih prikaza postsovjetskih
tranzicijskih društava ikada na filmu. Unatoč tome što nitko od likova u ovom
filmu ne prozbori ne riječ, sve je ovdje i više nego jasno i Slabošpicki je bez
upotrebe ijedne riječi snimio jedan od provokativnijih i šokantnijih filmova
desetljeća.
I svi glumci
u ovom filmu ne samo da nisu profesionalci, već je cijeli ansambl sastavljen od
ljudi koji su i u stvarnom životu gluhi. Glavni protagonist filma je tinejdžer
Sergej i on na samom početku stiže u internat za gluhe učenike, a ubrzo saznajemo da
ova škola više funkcionira kao prava kriminalna organizacija, nego kao tipična
obrazovna ustanova. Među učenicima vlada stroga hijerarhija i vođe školske
bande, odnosno plemena vrlo brzo Sergeja uzmu na zub i počinju ga testirati.
Počinje se on vrlo brzo uspinjati hijerarhijom kriminalne organizacije kojoj je
pravi šef ravnatelj škole, a svi polaznici škole mladi su divljaci koji
podsjećaju na nasilnu, nihilističku ekipu iz "Paklene
naranče". Mlate oni i
napadaju sve one koji im se nađu na putu, a jedna od aktivnosti kojima
škola privređuje je i prostitucija te podvođenje učenica kamiondžijama. Tako će
i jednom prilikom Sergeju dopasti zadatak podvođenja dviju učenica /
prostitutki kamiondžijama, a kako Amor ne bira gdje će ispaliti svoju
strelicu, tako se mladić i zaljubi jednu od njih. Ljubav je obostrana jer i
plavokosa Ana počinje pokazivati naklonost Sergeju, no lako je za pretpostaviti
kako je to jedna od onih romansi u startu osuđenih na katastrofu, bol, patnju i
nezamislive užase.
Djeluje ovaj
neobičan, posve bizaran film na kojeg se u početku i nije tako lako naviknuti
jer stalno čekamo da netko počne nešto govoriti, a to se neće dogoditi, prilično uznemirujuće od početka pa sve do samog šokantnog finiša. Sastoji
se "Pleme" od uglavnom dugih kadrova (cijeli film je sastavljen od
tek 34 kadra), a djeluje i vizualno i tematski ovaj film nevjerojatno sirovo i
surovo. Kako se situacija razvija, tako kompletna priča postaje i sve
šokantnija i uznemirujuća, da bi u posljednjoj dionici eruptirala u potpunom
kaosu, nasilju, ludilu i užasu. "Pleme" je brutalan prikaz jednog
društva snimljen u dokumentarističkom stilu, čije okruženje djeluje potpuno
apokaliptično, a na cijeli ovaj film bi se moglo gledati kao na parabolu.
Možda je
činjenicom da nitko ne govori i da su svi likovi gluhonijemi Slabošpicki želio
ne pretjerano suptilno upozoriti da je takva doista situacija i njegovoj
zemlji? Da svi dobro znaju što se događa, kolike su kriminal, korupcija,
nasilje i sve što uz to ide poprimili razmjere, no nitko po tom pitanju ništa
ne poduzima i svi to prešutno odobravaju? Da je takva situacija zapravo postala
normalno stanje stvari? Je li i škola zapravo metafora na kompletno društvo i
sustav koji odgaja kriminalce pa je bar ovdje škola prikladna i osposobljava
mlade na način kojim će se najbolje snaći u životu, nasiljem, krađom i
kurvanjem? Pregršt pitanja ostaje otvorenim poslije potpuno apokaliptičnog i
nevjerojatno brutalnog finala ovog filma, kojeg si svatko može protumačiti na
svoj način, a "Pleme" je možda i najbolji dokaz da je film jedan od
onih medija koji nikad neće ostati bez originalnosti, svježine i ideja.
Primjedbe
Objavi komentar