Još jedan u nizu filmova koji nas vode u neki od zloglasnih nacističkih
koncentracijskih kampova, a španjolska filmašica Mar Targarona odlučila je
ispričati istinitu priču smještenu u kamp Mauthausen u Austriji. U tom je
logoru završilo i čak sedam tisuća Španjolaca, uglavnom republikanaca koji su
se nakon španjolskog građanskog rata i poraza od Francovih nacionalista / rojalista pridružili francuskoj Legiji stranaca, da bi ih početkom rata zarobili
nacisti. Jedan od tih sedam tisuća Španjolaca bio je i fotograf Francisco Boix
(mladi španjolski glumac Mario Casas, vjerojatno ga se sjećaju oni koji su
gledali "Contratiempo", za ovu ulogu je izgubio dosta kila), koji je
zahvaljujući svojoj fotografskoj vještini i umijeću razvijanja fotografija
postao pomoćnik upravitelja kampa Rickena, tipa opsjednutog fotografijom. Kako
je vrijeme prolazilo i kako je postajalo sve jasnije da će nacisti izgubiti rat,
Boix se dosjetio da bi mogao sačuvati negative fotografija kao dokaze
zvjerstava koja su nacisti činili.
I iako je sama priča ovog filma definitivno zanimljiva i nudila je
mogućnost da se oko nje izgradi fantastična priča, Targarona je već na samom
početku pokazala kako je upala u zamku u koju su upali mnogi koji se odlučuju
na snimanje filmova slične tematike. Već u uvodnoj sceni vidimo čuvare kako se
iživljavaju na izgladnjelim zatvorenicima bez ruku i nogu i žena se doista
potrudila kako bi okupila ekipu statista koja će doista fizički podsjećati na
stvarne zatvorenike. Nerijetko prelazi ovaj film granice groteske i scene
iživljavanja nerijetko prelaze granice dobrog ukusa i u tim trenucima kao da se
zaboravlja na glavnu priču ovog filma. Još jednom su svi redom nacisti
prikazani kao inkarnacija čistog zla, sadisti koji iz čistog užitka ubijaju i
sakate ljude i pomalo mi već ide na živce što mnogi filmaši i dalje imaju tu
potrebu da nam pokažu kakvi su nacisti bili zlikovci. Kao da to otprije ne
znamo i kao da nešto slično već stotinu puta nismo vidjeli.
Trilerski dijelovi u kojima Boix i ostatak ekipe pokušavaju
prošvercati negative iz logora daleko su uzbudljiviji, zanimljivijiji i
dojmljiviji, no taman kad se čovjek uživi u priču, opet se vraćamo na
užase, trupla u formalinu, ubijanja iz čiste dosade i slično. Po tome me ovaj
španjolski film pomalo podsjetio i na nedavni ruski film
"Sobibor" slične tematike koji sam nedavno gledao i koji
uopće i nije nudio neku suvisliju priču od čistog eksploatacijskog, čak i
propagandnog iživljavanja nad zatvorenicima. Po tom pitanju ovdje je ipak
velika razlika jer "Fotograf iz Mauthausena" u sebi doista i skriva
nevjerojatnu i dojmljivu priču o tipu zahvaljujući kojem su mnogi ti nacistički
smradovi kasnije i osuđeni u Nürnbergu. Zato je i veća šteta što je Targarona
propustila to do kraja iskoristiti i snimiti dojmljiviji film. Kad je u pitanju
fotografija, djeluje ovaj film stvarno impresivno i Targarona i njezin direktor
fotografije uspjeli su postići da "Fotograf iz Mauthausena" izgleda kao
da je na pola puta između crno-bijelog i filma u boji, a jednu od epizodnih
uloga utjelovio je i hrvatski glumac Luka Peroš.
Primjedbe
Objavi komentar