Dugo sam razmišljao ima li smisla uopće što
pisati o "Plavom baršunu", meni možda i najdražem filmu Davida Lyncha
i postoji li netko tko ga je do sada propustio pogledati. Što uopće reći o
filmu i autoru o kojima su napisane na tone tekstova i kojeg mnogi svrstavaju u
sam vrh svojih omiljenih filmskih umjetnika, a da ne bude ponavljanje onoga što
svi već znaju? Moj prvi susret s ovim filmom bio je još jako davno, imao sam
možda 9 ili 10 godina i prvi pokušaj gledanja "Plavog baršuna" i nije
dobro završio. No, od tada mi je ovaj kultni krimić ostao duboko urezan u
sjećanje iako sam već nakon jedne od prvih scena potjeran na spavanje. U
trenutku kad Jeffrey Beaumont, lik kojeg je utjelovio glumac koji je dobro
funkcionirao valjda samo u Lynchevim filmovima Kyle MacLahlan, na livadi
pronađe odsječeno ljudsko uho, stari mi je pokazao put u krevet, a mene je ta
scena još godinama nastavila proganjati.
Tko je taj čovjek čije je Jeffrey uho
pronašao? Kako se ljudsko uho moglo samo tako naći odbačeno uz cestu, gdje je
ostatak tijela kojem je isto to uho pripadalo? Što se događalo kasnije i je li
razriješen misterij prokletog uha? Odgovore na sva ta pitanja morao sam
pričekati još nekoliko godina, kad se valjda ponovno na televiziji prikazivalo
Lynchevo remek-djelo. Nisam, doduše, tada ni znao tko je autor koji se skriva
iza tog mračnog, neobičnog filma, a možda ne bih ni shvatio da je riječ o istom
tom filmu da se ponovno u gustoj travi nije pojavilo to famozno uho. Taj puta
sam dobio zeleno svjetlo za gledanje filma i mislim da je to bio moj prvi
susret s Lynchem ikada (ako zanemarimo rijetke trenutke kad bih uhvatio poneku
epizodu "Twin Peaksa", opet ni ne znajući tko stoji iza toga),
autorom kojeg sam kasnije beskrajno zavolio i kojem se uvijek i iznova vraćam.
Uho koje me godinama proganjalo i makeup supervizor film Jeff Goodwin
Uho koje me godinama proganjalo i makeup supervizor film Jeff Goodwin
Mislim da je upravo "Blue Velvet"
njegov film koji sam najviše puta pogledao u životu. Ne znam točno koliko puta,
ali mogao bi to već biti i dvoznamenkasti broj, a unatoč tome što praktički
cijeli film znam gotovo napamet, to je jedan od onih filmova koji se mogu
gledati beskrajno puta i svaki puta otkrivati u njemu nešto novo, nešto što mi
je prethodni put možda promaknulo. Bio je to i zadnji film (ako izuzmemo
"Pravu priču") u kojem se Lynch još donekle držao nekih filmskih
kanona i pravila da bi potom potpuno odlutao u nadrealizam i dodatno dao oduška
svojoj genijalnoj mašti. Ova kombinacija psihološkog trilera i gotovo pa
tipičnog neo-noira kao da je bio nagovještaj što ćemo od ovog genijalca u
budućnosti dobiti, filmove na rubu sna i jave, stvarnosti i fikcije u kojima se
poništavaju svi zakoni fizike, svega što bi trebalo postojati i ulazimo u
svijet koji može osmisliti jedino David Lynch.
U ovom nadrealističnom trileru Lynch nas u
početku uvodi u naizgled idilični gradić Lumberton, tipično predgrađe sretnih
ljudi i pristojnih obitelji u kojem se nikada ne događa nešto iščašeno ili
loše. No, vrlo brzo ćemo saznati da je taj gradić samo kulisa iza koje se
skriva svijet sadomazohizma, nasilja, kriminala i opasne korupcije. Student
Jeffrey u svoj rodni gradić će se vratiti nakon što mu otac pretrpi težak
srčani udar, a neće trebati proći puno i on će se upetljati u mračni svijet za
koji prije nije mogao ni pretpostaviti da postoji, pogotovo ne u Lumbertonu.
Dobro je poznato kako je Lynch apsolutni šampion u kreiranju bizarnih i neobičnih
likova, a takvih ovdje imamo na izvoz. Od misteriozne pjevačice Dorothy Vallens
(Isabella Rossellini), kojom će Jeffrey postati opsjednut pa do psihopatskog
manijaka Franka Bootha (genijalni Dennis Hopper u možda najboljoj ulozi
karijere) i cijele njegove klike.
Na ideju za "Blue Velvet" Lynch je
došao još početkom 70-ih godina prošlog stoljeća, no da bi film konačno snimio,
moralo je proći još petnaestak godina. Kako je Lynch autor koji stvaranju
filmova prilazi na posve neobičan način, odnosno s pisanjem scenarija kreće tek kad
ima nekoliko jasnih scena ili situacija i onda oko toga kreće graditi priču.
Tako je u slučaju "Plavog baršuna" u početku imao tek naziv, koji je
nadjenuo prema poznatoj pjesmi Bobbyja Vintona. Uz tu melankoličnu pjesmu prema kojoj je već i imao zamišljen
kompletan ugođaj filma, imao je i sliku odsječenog ljudskog uha, koje mu je kao
svojevrsni otvor u ljudsko tijelo, potom otvorilo cijelu priču. Nakon snimanja
"Dine - pješčanog planeta" po romanima Franka Herberta, Lynch je
želio snimiti osobniju, pomalo nadrealističnu priču, no jedva je uspio pronaći
producente koji bi nešto takvo financirali. Na kraju je talijanski filmski
magnat Dino De Laurentiis pristao producirati film, a sve ostalo dalje je
povijest. "Plavi baršun" je Lynchu donio drugu od ukupno tri nominacije
za Oscara za najboljeg redatelja, a film je ekspresno dostigao ne
samo kultni status, već i dalje mnogi zaljubljenici u film pokušavaju
prepoznati svu simboliku koju ovaj film skriva i dokučiti što je ovaj genijalni
um njime sve htio reći.
Primjedbe
Objavi komentar