Kako je doista izgledao život u
istočnoeuropskim komunističkim režimima postupno smo počeli saznavati tek nakon
raspada Varšavskog pakta i kad su sve te zemlje prešle na kapitalističko -
demokratski sustav. I dok su iz nekih zemalja kao što su Poljska ili
Čehoslovačka i za vrijeme socijalističkog sistema znali stizati filmovi koji su
pokušali prikazivati stvarnost, no obično bi se loše proveli, rumunjski film
živnuo je tek 90-ih, da bi desetljeće poslije rumunjski film doživio neviđeni
uzlet. Gotovo da nije bilo svjetskog festivala na kojem neki rumunjski film ne
bi odnio nagradu, a svim tim filmovima u pravilu je zajedničko bilo da su
tematizirali razdoblje Čaušeskuovog režima. U završnu fazu tog razdoblja,
odnosno u 80-e godine prošlog stoljeća, smještena je i radnja vjerojatno
najpoznatijeg i najnagrađivanijeg filma rumunjskog novog vala, filma koji je
doslovno prokrčio put ostalim rumunjskim filmovima i koji je osvojio
četredesetak nagrada, među njima i Zlatnu palmu u Cannesu, izabran je za
europski film godine, a bio je nominiran i za Zlatni globus u konkurenciji
najboljeg filma izvan engleskog govornog područja.
"4 mjeseca, 3 tjedna i 2 dana"
zapravo je minimalistička drama, no ovaj film vjerojatno najprominentnijeg predstavnika
rumunjskog novog vala Cristiana Mungiua (poslije je snimio i zapažene
"Priče iz zlatnog doba", "Maturu" i "Iza brda"),
strašniji je i šokantniji od bilo kojeg horora. Ono što užasava i šokira u
ovom filmu je realnost i činjenica da sve djeluje toliko stvarno, a to i ne
čudi jer je ova priča o dvije studentice koje će se naći u izrazito nezavidnoj
situaciji inspirirana stvarnim događajima. Kako je rumunjski veliki vođa još
sredinom 60-ih uveo dekret kojim je zabranio pobačaj kako bi povećao natalitet
u svojoj zemlji, logična posljedica je bio sve veći i veći broj ilegalnih
abortusa, koji su se izvodili na raznim neprikladnim mjestima i u potpuno
nehigijenskim uvjetima. Iako ne postoje službeni podaci, koliko je Rumunjki u
ovih nešto više od dva desetljeća smrtno stradalo uslijed nestručno izvedenih
pobačaja, no procjenjuje se da ih je bilo više desetaka tisuća, a svim onima
koji bi bili uhvaćeni u takvim radnjama prijetile su dugogodišnje zatvorske
kazne. Razni stvarni i priučeni ginekolozi, kako to već biva, iskorištavali su
takvo stanje i ilegalne abortuse skupo naplaćivali, a u situaciji da pomoć
jednog takvog, ilegalnog aborcionista, mora potražiti, naći će se i studentica
Gabica (Laura Vasiliu).
Preko tko zna kojih kanala, ona će uz pomoć
svoje najbolje prijateljice i cimerice, studentice strojarstva Otilije
(Anamaria Marinca) uspjeti doći do kontakta doktora Bebea (Vlad Ivanov). No,
cijela situacija od dolaska do ginekologa pa do njegovog konačnog
angažmana pokazat će se i više nego zahtjevan i kompliciran zadatak u kojem će
se prijateljstvo dviju cimerica naći na ozbiljnoj kušnji. A usput ćemo vidjeti
i sav jad i bijedu kasnog komunističkog režima na Čaušeskuov način, jednu
potpuno propalu i ekonomski devastiranu državu, koja samo čeka kad će sve puknuti
i kad će bijesni građani bahatog diktatra linčovati na ulici. Kako je Mungiu
odrastao tijekom Čaušeskuvog režima, tako mu je cjelokupna situacija bila i
više nego poznata, a samu situaciju iz filma snimio je prema stvarnom događaju
i sudbini jedne poznanice.
Film je snimljen sa skromnim budžetom od 600
tisuća eura, a kako bi dodatno naglasio emocionalno stanje svojih likova,
Mungiu je film snimio kroz duge kadrove, izbjegavao je close-upove, a glazbene
podloge uopće nema. Pristup je bio potpuno minimalistički, posebno jer je
većina scena snimana u skučenim, klaustrofobičnim interijerima, dok je vani
koristio minimalne detalje kako bi evocirao mračne 80-e. Tako doktor Dede na
svoj zadatak dolazi u prepoznatljivoj rumunjskoj crvenoj Daciji, a hoteli u kojima
se zbiva radnja i u kojem će doktor i izvesti abortus izgledaju kao tipični
hoteli kasnog socijalizma. Šokantna realnost i uvjerljivost bili su glavni
aduti gotovo svih filmova rumunjskog novog vala, no ovdje je Mungiu to uspio
dodatno potencirati, gotovo do krajnjih granica tako da "4 mjeseca, 3
tjedna i 2 dana" skoro pa djeluje kao neki morbidni dokumentarac. Odmah
nakon premijere u Cannesu, film se pokazao kao veliki uspjeh i do danas ima
status jednog od najboljih europskih filmova 21. stoljeća, ali i pravog horora
iz razdoblja socijal-realizma.
Primjedbe
Objavi komentar