Buddy Bolden još jedan je od onih zanimljivih
likova koje je povijest dobrim dijelom zaboravila i koji nije pronašao svoje
mjesto u glazbenim antologijama iako se upravo njega smatra ključnim čovjekom
za razvoj ragtimea, odnosno jazz scene New Orleansa, glazbenog pravca iz kojeg
je potom izrastao jazz. Tu kozmičku nepravdu odlučio je ispraviti američki
milijarder po imenu Dan Pritzker, glazbenik, redatelj, no tip prvenstveno poznat
kao jedan od nasljednika jedne od onih basnoslovno bogatih američkih
aristokratskih obitelji. Samo Danovo bogatstvo procjenjuje se na više od dvije
milijarde dolara pa mu vjerojatno nije bio problem koji milijunčić
"utući" u biografski film o pioniru jazza. Osim što potpisuje režiju,
Plitzker je i koscenarist s izvjesnim Davidom Rotschildom, a potječe li i
taj iz druge krezovski bogate obitelji, stvarno mi nije poznato.
I posve je očito da Pritzker nema puno veze s
filmom (iako je prije desetak godina snimio i nekakav film o Louisu Armstrongu)
jer biografija Boldena djeluje i više nego konfuzno, razbarušeno, košmarno i
dosta nepovezano, iako je priča, jasno, i više nego zanimljiva. Plitzker nije
odlučio ići klasičnim biografskim pristupom, već je snimio lepršavi film prepun
glazbe i plesa, koji djeluje pomalo repetitivno i na trenutke naporno, a jedan
od razloga zašto se odlučio na taj stil, zasigurno se skriva u činjenici da se o
samom Boldenu i ne zna previše. Osim što se zna da nije sačuvan niti jedan
njegov zvučni zapis, poznato je da je posljednjih 20 godina života proveo
u mentalnoj ustanovi, gdje je završio zbog akutne alkoholne psihoze.
Boldena zapravo upoznajemo i kao ostarjelog
pacijenta ustanove nalik onoj u "Shutter Islandu", koji se kad na
radiju čuje zvuke trube Louisa Armstronga, započne prisjećati mladosti i svojih
slavnih trubačkih dana. Prisjeća se on svega toga fragmentarno i teško je
razlučiti što je od svega toga stvarnost, a što fikcija, što je san, a što
fantazija, no njegova priča vodi nas u New Orleans na prijelazu iz 19. u 20.
stoljeće. Saznajemo kako je Bolden bio znameniti trubač koji je sa svojim
bendom uspio osmisliti posve novi zvuk, no svoju inovativnost i talent nikad
nije uspio materijalizirati. Štoviše, kad su se pojavili prvi snimači zvuka, on
nije želio da se snimaju njihove izvedbe pošto je strahovao da će im netko
"ukrasti" zvuk.
Vrlo brzo shvaćamo da je Boldenov zvuk
"pokupio" (ako je vjerovati filmu) i vjerojatno najpoznatiji
jazz-trubač svih vremena Louis Armstrong, a ubitačna kombinacija alkohola i
paranoje, Boldena je uskoro pospremila u ludnicu i zaborav. Pokušava Plitzker
prikazati i društvene odnose na američkom jugu na prijelazu stoljeća, no sve to
mi djeluje ne samo površno, već i dosta zbunjujuće pošto se čovjek uspio
izgubiti u stiliziranjima i pretjerivanjima, koja su umalo i uništila ovaj
film. Malo je nedostajalo da se biografija o jednom iznimno zanimljivom čovjeku
i jedna zapravo tragična sudbina ne pretvori u jezivi i negledljivi kič, a
"Boldenu" prolaznu ocjenu daje tek iznimno zanimljiva, a prilično
nepoznata priča.
Primjedbe
Objavi komentar