Posljednjih godina trend je snimanja
televizijskih serija po ranijim filmskim predlošcima. Najpoznatiji primjer
definitivno je serija "Fargo" snimljena po motivima kultnog filma
braće Coena, a danas je gotovo nemoguće pobrojati sve slične više ili manje
uspješne prerađevine. Recikliranje starih i već bezbroj puta obrađivanih tema,
po stoti put snimanje istih filmova, sada i serija, postala je realnost
današnjice i jako je teško uopće danas pronaći neki film ili seriju, a da
neodoljivo ne podsjeća na nešto otprije. Još 1970. godine su Buck Henry i Mike
Nichols ekranizirali satirični antiratni roman Josepha Hellera, a nekako u isto
vrijeme Robert Altman snimio je svoje antiratno remek-djelo "MASH", koje je imalo daleko veći odjek i potpuno zasjenilo "Catch 22".
Već nekoliko godina nakon filmske verzije "Kvake 22" trebalo se
krenuti sa snimanjem serije, a umjesto genijalnog Alana Arkina, glavnu ulogu
odnosno bombardera Johna Yossariana trebao je utjeloviti Richard Dreyfuss, no
na realizaciju serije moralo se čekati gotovo punih pola stoljeća.
Hellerove knjige ovaj puta su se primili
australski pjesnik i pisac Luke Davies (Lav, Beautiful Boy) i također australski
scenarist i redatelj David Michod (Animal Kingdom, The Rover). Djelovalo je to
u startu obećavajuće jer su se obojica dokazali kao vrsni autori, a režije se
prihvatio George Clooney (režirao tri epizode), koji je odglumio i jednu od
epizodnih uloga. Zadaću da odglumi Yossariana ovaj je puta dobio sve bolji
Christopher Abbott, koji je bio na visini zadatka i američkog zrakoplovca kojem
je rata preko glave i želio bi se iz njega izvući što je prije moguće, ali to
mu nikako ne polazi za rukom, odglumio je izvrsno. Nekako sam gledajući ovu
šestodjelnu mini-seriju koja bi se žanrovski mogla svrstati između satire,
komedije, drame i (anti)ratnog filma imao dojam da je moderna "Kvaka
22" na pola puta između "MASH"-a i originalnog filma iz 1970.
godine i da nije uspjela do kraja prenijeti svu apsurdnost situacije onako
kako je to uspio film.
No, to nikako ne znači da je serija
"Catch-22" za odbaciti jer definitivno i ona ima svojih dobrih strana
i spada u krug onih pametnih, duhovitih i dobro promišljenih sadržaja. U svakom
slučaju se i preko serije uspjela pokazati sva apsurdnost ratovanja i sveg onog
što ide uz vojnički život, a o onih malo lijepih i onih puno ružnih i glupih
stvari u američkom zrakoplovstvu saznajemo preko zrakoplovnog poručnika
Yossariana. Nije on ni pilot, ni mitraljezac na avionu, već je on bombarder i
njegov je zadatak ispuštanje bombi iz unutrašnjosti aviona na predviđene mete s
visine od nekoliko tisuća metara. Radnja se zbiva od 1943. godine i savezničkog
iskrcavanja u Itailiji pa je tako i Yossarian smješten u zrakoplovnoj bazi
negdje na jugu Italije. Yossarianu je ratovanja preko glave i išao bi kući, no
problem je što svaki put kad se približi zadanoj kvoti letova, zapovjedništvo
tu kvotu povećava.
Nalazi se on u začaranom krugu i postaje sve
očajniji i sve luđi jer shvaća da vjerojatno nikada neće uspjeti napustiti
svoju jedinicu, a ni svi ostali pokušaji poput glumljenja bolesti mu ne
uspijevaju. Svaki put kad se čini da je Yosserian blizu ispunjenja zadatka i da
je konačno uspio, nešto se ispriječi, a to ga sve više i više počinje dovoditi
u očaj i apatiju, podjednako koliko i činjenica da mu prijatelji iz jedinice
ginu kao na pokretnoj traci. Situacija će se dodatno zakomplicirati jer će shvatiti da se
nalazi u potpuno bezizlaznoj situaciji i svaki puta kada pokuša eskivirati
zadatke, on će prekršiti kvaku 22, odnosno apsurdnu birokratsku zavrzlamu bez
izlaza. Ta se kvaka, odnosno odredba odnosi na činjenicu da se svaki onaj
koji s voljom nastavi letjeti opasne borbene misije smatra potpuno ludim, no
ukoliko zatraži da ga se makne s dužnosti, bit će to dokaz da je ipak mentalno
zdrav, čime će automatski njegov zahtjev biti odbačen.
"Kvaku 22" je možda najbolje gledati
kao komediju apsurda, crnu komediju o čovjeku i ljudima koji su zaglavili u bezizlaznoj
situaciji, a u ovom slučaju ta situacija u kojoj se ne nazire kraj su rat i
vojska. Na fin način ovdje se šale i s vojničkom stegom, nepovredivosti
zapovjedne odgovornosti, sprdaju se militaristički nastrojeni tipovi i svi ti
časnici koji su samo čekali da počne rat kak bi mogli ostvariti mokre snove o
ratničkim karijerama. Upravo takvima su suprotstavljeni Yossarian i ostatak
društva koji samo gledaju kako preživjeti dan i kako što prije pobjeći iz tog
kaosa i pokušati ga zaboraviti. Pa iako je Yossarian potpuno nezainteresiran za
rat te mu je praktički postalo svejedno kako će sve to završiti i želja mu je
što prije stići doma, ima ovdje i likova koji su ratovanje vidjeli i kao
priliku za profit. Tako će jedan od njih i Yossarianov prijatelj Milo
Minderbender (gotovo svi likovi imaju čudna, pomalo ironična imena), kad ga
stave na mjesto šefa kuhinje organizirati cijelu trgovinsku flotu i početi sa
švercom roba i dobara uzduž ratom obuhvaćenih područja.
Primjedbe
Objavi komentar