Nakon prethodna dva filma, osrednje
"Juliete" iz 2016. i možda i najslabijeg filma u karijeri "I'm
So Excited!" iz 2013. godine, već sam se pomalo zabrinuo što se događa s
možda i najboljim španjolskim redateljem svih vremena uz legendarnog Luisa Bunuela,
Pedrom Almodovarom. Svoju daleko najkreativniju fazu Almodovar je imao 90-ih i
u prvom desetljeću ovog stoljeća (u što računam i uvrnutu "Kožu u kojoj
živim" iz 2011. godine) i počeo sam se pribojavati da je to bilo to što
smo imali za vidjeti relevantno i važno od velikog Španjolca. Srećom, stari
Pedro me razuvjerio te se u Cannesu 2019. godine predstavio s možda i
najintimnijim i najosobnijim filmom u karijeri "Dolor y gloria" (Bol
i slava), dramom koja definitivno ne spada u sam vrh njegovog stvaralaštva, no
u svakom slučaju bih je svrstao u gornji dom. Glavni junak ovog filma je
režiser u šezdesetim godinama života po imenu Salvador Mallo (Antonio
Banderas), koji se zbog niza bolesti ostavio snimanja filmova, a tek tada je
shvatio koliko je usamljen i depresivan.
Živi on sam u luksuznom stanu u finoj
madridskoj četvrti, a uz nesnosne bolove u leđima bori se on i s nesanicom,
tinitisom, ma bolesniji je čovjek od Jeremije iz Alana Forda. Na sve to
nadovezala se i kreativna kriza, a s godinama se Salvador pretvorio u potpunog
čudaka, samonametnutog izopćenika koji se ne druži ni sa kime i koji je
prekinuo praktički sve kontakte s vanjskim svijetom. S obzirom da je praktički
cijelo vrijeme sam u kući, a baš i ne može spavati, prisjeća se on svog djetinjstva
i odrastanja, kad je kao dječak s obitelji u potrazi za boljim životom
emigrirao u Paternu. Prisjeća se prvih čežnji, sukoba s roditeljima koji su
željeli da bude svećenik, odlaska u Madrid kao tinejdžer i prvih ljubavi
početkom 80-ih. Paralelno s tim, u sadašnjosti, Salvador će se navući na heroin
koji će mu biti najbolji "lijek" protiv bolova i nesanice, a
španjolska kinoteka upravo je restaurirala jedan od njegovih najuspješnijih
filmova iz 80-ih godina te se od njega očekuje da prisustvuje premijeri. No,
problem je što je on prije više od 30 godina prekinuo svaki kontakt s glavnim
glumcem Albertom Crespom (Asier Etxeandia) iz njegovog filma jer nije bio
zadovoljan kako je ovaj utjelovio glavnog lika u filmu. Sada se Salvador
odlučuje konačno pomiriti sa Crespom, no ispostavit će se da je on podjednako,
ako ne i više sjeban tip, kojem je karijera također potpuno zamrla, a nada se
da bi je mogao oživjeti Salvadorovim neobjavljenim memoarima koji bi preradio u
monodramu.
Moglo bi se reći da je "Dolor y
gloria" tipični "almodovarovski" film, koji je autor začinio s
pregršt autobiografskih detalja i nije teško pogoditi da je lik Salvadora
osmislio po samome sebi. Puno toga što se Salvadoru događalo u mladosti,
uistinu se događalo i Almodovaru, a veliki Španjolac nije ni prvi, a vjerojatno
ni posljednji filmaš koji je pod stare dane (ove godine napunit će Almodovar 70
godina) zaronio u vlastito djetinjstvo, mladost i formativne godine kako bi
istražio zbog čega je i na koji način postao čovjek kojeg danas poznajemo. Koje
su ga to odluke i životni potezi oblikovali, koji su to detalji i sitnice
utjecali da se njegov život razvije u tom smjeru i bi li njegov život bio
drukčiji da je i on postupao na drukčiji način i u nekim prijelomnim
situacijama donio neke druge odluke, ono je sa čime se Salvador / Pedro bori.
Pomalo u uzoru na Fellinija i njegovo remek-djelo "Osam i pol" i
Almodovar je osmislio lik redatelja u kreativnoj krizi od kojeg svi i dalje
puno očekuju, a on ni sam ne zna ima li više što za ponuditi i bori se sa samim
sobom.
Iako ni ovaj puta Almodovar nije uspio
osvojiti Zlatnu palmu u Cannesu, nagradu za najboljeg glumca ondje je odnio
poznati španjolski glumac Antonio Banderas. Možda bi bilo preteško reći da je
Banderasu ovo bila najbolja uloga u karijeri, no i nije to toliko daleko od
istine. Ioako je on praktički sve najbolje uloge u životu ostvario upravo kod
Almodovara (sjetimo se samo Matadora i Veži me iz 80-ih, filmova koji su ga i
proslavili, a posebno Kože u kojoj živim), a bez obzira što je ostvario Antonio
i uspješnu holivudsku karijeru, kvaliteta uloga i filmova u kojima je ondje glumio
teško se, gotovo nemoguće, mogu mjeriti s onim što je napravio u svojoj
domovini. Dok je u filmovima snimljenim u Španjolskoj, pod redateljima kao što
je Almodovar ili pak Bigas Luna, Banderas pokazao da je jedan od najboljih
glumaca svoje generacije, u Americi je vrlo brzo ukalupljen i od toga se
zapravo nikada i nije uspio odmaknuti. Banderas je doista briljantan u ulozi
Salvadora / Almodovara, a kvalitetnu glumačku ekipu zaokružuju i Penelope Cruz
kao njegova majka te Argentinac Leonardo Sbaraglia kao tip s kojim je prije
gotovo četrdeset godina glavni protagonist bio u vezi i čiji odlazak nikada
nije uspio prežaliti.
Primjedbe
Objavi komentar