Glavni junak
ove španjolske humorne drame je gotovo dvije tisuće godina staro stablo
masline, koje je negdje u Kataloniji izraslo još za vrijeme Rimljana. I stoljećima je to
stablo raslo da bi petnaestak godina prije no što se dešava radnja ovog filma
drevna maslina prodana kao ukrasno drvo. Nakon što su njegovi sinovi prodali
staru kvrgu od drveta kako bi tim novcem pokrenuli biznis, djedica na čijoj je
zemlji maslina rasla nikada im to nije zaboravio. Djedica je danas čovjek u
ozbiljnim godinama, a nakon što mu je umrla žena, on je prestao govoriti. Sada
se situacija dodatno zakomplicirala jer čiča više ne želi jesti, a njegova
20-godišnja unuka Alma (Anna Castillo dobila je za ovu ulogu nagradu za
najbolju debitanticu u španjolskom filmu te godine) uvjerena je da će se
djedovo stanje popraviti kad ponovno vidi staro stablo masline.
Problem je
samo što je stablo u međuvremenu prodano kompaniji sa sjedištem u njemačkom
gradu Düsseldorfu i nalazi se u predvorju zgrade te je u međuvremenu postalo i
simbol kompanije. No, ta činjenica neće omesti Almu, njezinog ujaka Alcachofu
(Javier Gutierrez) i kolegu s kojim radi na farmi pilića Rafu (Pep Ambros) da
krenu na put dug dvije tisuće kilometara kako bi pokušali vratiti stablo ondje
gdje se nalazilo stoljećima. Moglo bi se za "Stablo masline" reći da
je i pomalo ekološki, aktivistički, socijalni film, a to i ne čudi kad se zna
tko su autori ovog filma. Scenarist Paul Laverty još od sredine 90-ih godina
redoviti je scenaristički suradnik legendarnog britanskog filmaša Kena Loacha i
upravo je po njegovim scenarijima Loach snimio praktički sve svoje najbolje filmove
u posljednjih dvadesetak godina (I, Daniel Blake, Vjetar koji povija ječam,
Danak anđelima).
Osim za
Loacha, Laverty scenarije piše i za španjolsku filmšaicu Iciar Bollain, a to i
ne bi trebalo čuditi pošto su njih dvoje i supružnici. Bollain je karijeru još
početkom 90-ih počela graditi kao glumica kada je i nastupila u Loachevom filmu
o španjolskom građanskom ratu "Land and Freedom". No, ubrzo se
prebacila na režiju, a njezin drugi dugometražni film "Take My Eyes"
iz 2003. godine dobio je čak sedam nagrada Goya, među ostalima i za najbolji
film i najboljeg redatelja. I njen do sada najpoznatiji film "Even the
Rain", koji je bio i španjolski kandidat za Oscara bavio se ekološko -
aktivističkom tematikom, a na "El olivo" se može gledati i kao na
njen nastavak borbe filmom za bolji svijet i skretanje pažnje na probleme. No, "El
olivo" nije jedan od onih dosadnih filmova u kojima se autori trude
pretjerano pokazati koliko su oni pametni i brižni pa sve to završi u patetici.
Ovo je jedan od onih simpatičnih, ugodnih, toplih, pravih "feel good"
priča o konfliktu običnog, malog čovjeka sa sustavom. Tako se i staro
španjolsko drvo koje je završilo na njemačkom asfaltu kao ukras i svojevrsni
trofej može promatrati i kao metafora. Iako je riječ o konfliktu u kojem je od
početka posve jasno tko će uvijek biti pobjednik, a tko poraženi, Laverty i
Bollain ovim filmom kao da žele istaknuti da porazi i pobjede nekada uopće i
nisu toliko bitni, već je bitna sama borba.
Primjedbe
Objavi komentar