Ili se to meni samo čini ili je tematika
majčinstva u posljednje vrijeme sve zanimljivija filmašima i protekih smo
godina mogli pogledati pregršt filmova u kojima je u središtu pažnje majka. Od
"Mother!" Aronofskog pa do "Goodnight Mommy" Fiale i Franz
pa do bezbroj filmova kojih se u ovom trenutku ne mogu sjetiti, a majka je
jedan od tek nekoliko likova u ovoj kombinaciji SF-a, drame, horora i trilera koji je
debitant Grant Sputore snimio prema scenariju još jednog
debitanta Michaela Lloyda Greena. I ta "majka" ovdje nije ničija
"prava", fizička majka, već je ona robot ili droid koji odgaja
naizgled jedino ljudsko biće koje je preostalo na planeti. Kćer (Clara Rugaard)
odrasta na nekom čudnom mjestu i u svijetu koji podsjeća na Nostromo iz
Scottovog "Aliena". Izlaza s ovog čudnog mjesta nema, a majka kćer
odgaja na način da je ona jedina preostala ljudska jedinka.
Saznajemo da je kćer prva od stotinu ili
tisuću ljudskih embrija, koje majka čuva u svom, nazovimo to, domu i po svemu
sudeći plan joj je u budućnosti ponovno razviti ljudsku vrstu. Iako se izričito
ne govori što se dogodilo s ljudima, da se naslutiti da su se u bližoj ili
daljoj budućnosti ti roboti / droidi oteli kontroli i iz nekih razloga slistili
ljude s planeta. Pretpostavlja se i da je zrak nečime kontaminiran jer je kćeri
zabranjen izlaz s mjesta koje oni nastanjuju, a što se dogodilo sa svijetom, kako
su ljudi nestali i zašto su roboti ljudima odlučili dati još jednu šansu,
ostaje neodgovoreno. Barem u početku. Jasno da je kćer puna pitanja i da joj
pomisao da je upravo ona prva od rase novih, boljih ljudi djeluje prilično
nestvarno i zbunjujuće, a odrasta ona u strogo kontroliranim uvjetima i uči
samo ono što joj majka strogo filtrira.
Ipak, njezin cijeli koncept poimanja svijeta
oko sebe će se promijeniti kad se na vratima njihovog nostromovskog doma pojavi
ozlijeđena žena (Hilary Swank). Jasno da će kćer tada shvatiti da joj majka baš
i nije govorila istinu i da nije ona jedina živuća ljudska jedinka, a crv
sumnje u cijelu priču žena će sve više početi usađivati u nju. Do sada ste
pretpostavljam već uspjeli pogoditi da je "Ja sam majka" još jedan u nizu
onih distopijskih filmova koji baš i ne zamišljaju svjetlu budućnost za ljudsku
rasu, a priča ovog na kraju sasvim korektnog filma pomalo ulazi na teren
Scottovog "Prometeja" ili Garlandove "Ex-Machine". U pomalo
minimalističkom stilu sa samo dva ljudska lika (naravno da robotima glasove
posuđuju ljudi, no u fizičkom ljudskom obliku vidimo tek kćer i ženu) Green i
Sputore fino razvijaju dramu i promišljaju budućnost.
Jesu li ljudi zaslužili ovakvu sudbinu jedno
je od pitanja koje se provlače kroz ovu suspensičnu, inteligentnu i ambicioznu
SF dramu, koja definitivno postiže zamišljeni efekt, a to je da gledatelja
natjera na promišljanje. Uz ovakve sadržaje neizbježno je ne razmišljati što
nam donosi budućnost i ima li za nas ljude uopće budućnosti na ovom planetu.
Kako će sve to izgledati jednom kad Zemlju potpuno uništimo i učinimo je
nenastanjivom, hoće li za deset ili stotinu tisuća godina uopće u tom slučaju
ostati neki podsjetnik da su ljudi ikada nastanjivali ovaj planet. Tu je i
segmet umjetne inteligencije i vječne distopijske priče o robotima koji će se
oteti kontroli i zbrisati nas s lica zemlje, što također svakim danom
djeluje kao sve izvjesniji scenarij. Oni koji vole pametne, promišljenje
futurističke priče u kojoj se na ovaj ili onaj način zamišlja budućnost,
vjerujem da neće biti razočarani ovim filmom.
Primjedbe
Objavi komentar