Talijani su se (barem za sada) riješili
Silvija Berlusconija, no to ne znači da su dobili išta bolje vlastodršce.
Štoviše, sav ovaj populistički mulj i talog koji je u posljednjih desetak
godina iz kanalizacije izronio na površinu, ponajviše može zahvaliti upravo
Berlusconiju, medijskom magnatu, vlasniku AC Milana i sumnjivom poduzetniku
koji je ukupno devet godina bio talijanski premijer, što ga čini poslijeratnim
talijanskim premijerom s najdužim stažom na toj funkciji. Iako je u međuvremenu
Silvek osuđen na četiri godine zatvora (za tri od četiri godine odmah je
zaslužio pomilovanje, nije valjda uzalud toliko dugo bio premijer pa da nije u
sudove postavio ekipu koja će brinuti o njemu) zbog poreznih prijevara, no to
ga nije predugo zadržalo izvan politike jer se kandidirao na posljednjim
izborima za europski parlament i, naravno, dobio podršku glasača. To i nije
nikoga začudilo jer ipak smo navikli da ljudi vole tipove koji se predstavljaju
kao jaki vođe, a zapravo nisu ništa drugo nego autoritarni populisti i
kleptomani, ovisnici o moći, koji u posljednje vrijeme sve bolje i bolje prolaze,
no hoće to tako u kriznim vremenima.
Berlusconijevog lika i djela prihvatio se
ovdje vjerojatno najpotentniji talijanski redatelj današnjice, Paolo
Sorrentino. Ovaj Napolitanac ujedno je i posljednji filmaš koji je Italiji
donio Oscara za film izvan engleskog govornog područja i to s filmom "La
grande belezza", fellinijevskom pričom o 65-godišnjem novinaru Jepu
Gambardelli, koji kontemplira o svom životu. I bio je taj film sjajan vizualni
bombončić u kojem je Sorrentino potvrdio da je doista najbolji nositelj duha
nenadmašnog Fellinija u talijanskoj kinematografiji, a "Loro" se
stilski i vizualno nekako potpuno nastavlja na ovaj film. Ponovno je Sorrentino
(koji je u međuvremenu snimio i uspješnu seriju "Mladi papa") udružio
snage sa sjajnim Tonijem Servillom, koji je nakon Jepa Gambardelle utjelovio i
Berlusconija.
Snimio je Sorrentino "Loro" za
talijansko tržište u dva nastavka, odnosno u dva cjelovečernja filma od gotovo
dva sata, no za svjetsko tržište on je oba filma složio u jedan koji traje dobrih
dva i pol sata. Upravo tu verziju sam i uspio pogledati jer mislim da bi mi
četiri sata Berlusconija bilo nekako previše, bez obzira što se dobar dio
radnje odnosi na njegove famozne dekadentne bunga - bunga zabave i imamo tu brojne oskudno
odjevene ili čak potpuno gole ljepotice. I prije samog Silvija u
"Loru" (Oni) upoznajemo skupinu talijanskih poduzetnika i(li)
političara koji su bliski Berlusconiju ili bi mu htjeli biti blizu. A kako se
najbolje približiti pohotnom 70-godišnjaku, nego organizacijom zabava u skrovitoj
vili na Sardiniji, koja se nalazi odmah u susjedstvu bivšeg premijera i njegove
raskošne vile. Vremenski radnja ovog filma pokriva razdoblje između 2006. i
2009. godine, kada Berlusconi planira povratak na vlast, a jedan od onih koji
bi mu se volio "prišmajhlati" je mladi poduzeznik iz Taranta Sergio
Morra (sve bolji Riccardo Scamarcio).
U uvodnim scenama shvaćamo kako je Sergio
tipični moderni poduzetnik s visokim ambicijama koji prostitutkama i kokainom
podmićuje lokalne političare u zamjenu za usluge i izmjene prostornih planova i
što već rade takvi tipovi. No, njegove ambicije su puno veće, ali svjestan je
da ukoliko želi biti bliže koritu, mora postati blizak s Berlusconijem,
pravim modernim kraljem sunca, čovjekom koji odlučuje o svemu i čovjek bez kojeg
se ne može napredovati. I dok u prvom dijelu filma pratimo te raskošne bunga -
bunga zabave i Sergijove pokušaje da se dodvori Berlusconiju, u drugoj polovici
Silvio, baš poput Jepa Gambardelle počinje kontemplirati o svome životu. O
svojoj prošlosti i sadašnjosti, ali i budućnosti jer vidimo da njegove
političke i vladarske ambicije nisu presahnule.
Jasno da ovo nije klasična biografija, već bi
se "Loro" najbolje mogao opisati kao fantazija o stvarnom čovjeku
koja neodoljivo podsjeća na stvarni život istog tog čovjeka. Bez obzira što u
uvodnoj špici Sorrentino stavlja disclaimer da je svaka sličnost sa stvarnim
osobama slučajna, jasno da je i ta sitnica najobičnija satira i parodija na
život ove političke i društvene elite. Iako je lik Berlusconija u "Loru"
zapravo prava karikatura stvarnog čovjeka, no to je posve intencionalno jer je
očita namjera pokazati kako smo došli u doba kad je moguće da takve karikature
budu na najvažnijim pozicijama u društvu. Nažalost, to je već postala praksa i
nije Berlusconi jedini takav opskurni egotriper kojem je jedino bitno da namiri
sebe i svoje. I da bude u centru pažnje, da se cijeli svijet okreće oko njega,
da on bude taj kojeg svi traže usluge i mole da im pomogne, gotovo kao don Vito
Corleone u "Kumu".
Snimio je Sorrentino film koji je sjajna
društvena kritika, ali i film kojim je potvrdio da je jedan od najboljih
režisera današnjice. Izgleda ovaj film dobrim dijelom toliko groteskno,
apsurdno i pretjerano, no jasna je bila autorova intencija da se svu tu
pokvarenost, izopačenost, nemoral dodatno potencira. Sjajno je Sorrentino
razradio i unutarnju psihološku dramu u samom Berlusconiju, kojeg će uskoro
ostaviti i njegova dugogodišnja supruga Veronica Lario (jedino njih dvoje imaju
imena stvarnih ljudi, dok su svi ostali vjerojatno "random" Talijani
koji su bili u tom kružoku). Pita se Sorrentino što to pokreće Berlusconija da
i s punih 70 godina on ne odustaje iako ima sve. Što je to u toj vlasti da se
ljudima toliko omili, kao da ih potpuno zaslijepi i opčini i ne mogu više
razmišljati ni o čemu drugome osim o planovima kao je ponovno dograbiti?
Primjedbe
Objavi komentar