Još jedan tipični naturalistički primjerak
latinoameričkog filma stiže nam iz Brazila, odnosno bolje rečeno iz tromeđe
Kolumbije, Brazila i Perua. Ondje se, u močvarnim pograničnim područjima nalazi
maleni, skriveni otočić La Isla de La Fantasia, mjesto koje ne može biti
suprotnije od svog naziva, a ondje su se uglavnom nastanile izbjeglice iz ratom
i gerilskim okršajima obuhvaćenim dijelovima Kolumbije. Na tom otočiću pojavit
će se Amparo te njena 12-godišnja kćer Nuria te 9-godišnji sin Fabio, koji su
pobjegli iz kaosa Kolumbije u ovu oazu mira. Ondje već dulje vrijeme živi Amparina
stara tetka, a ubrzo saznajemo kako je ova žena u Kolumbiji ostala bez muža
Adama (Enrique Diaz, mislim da je on jedini profesionalni član ovog ansambla
sastavljenog od naturščika i stvarnih ljudi koji žive u tim zabačenim
predjelima, a sjećamo ga se kao Ibrahima iz serije "O Mecanismo") i kćeri. Adam je bio aktivni sudionik borbi između regularne
kolumbijske vojske i marksističke revolucionarne skupine FARC, a on i dijete
stradali su u havariji u industrijskom postrojenju u kojem je on radio. No,
kako im tijela još nisu pronađena, Amparo ne može očekivati odštetu od
osiguranja koja je isplaćena svim ostalim obiteljima, čiji su posmrtni ostaci
pronađeni.
I dok se ova obitelj polako privikava na život
u novim uvjetima, u gotovo magičnom mjestu koje se nalazi praktički na vodi i
koje ne pripada niti jednoj od država, Adam će se odjednom ondje pojaviti. No,
je li to stvarno on ili je to samo njegov duh, koji se pojavio u ovom mističnom
predjelu Amazonije u koji se upravo spremaju doći i investitori te lokalcima
nude sitniš za njihove kuće kako bi ondje, u ovoj poreznoj oazi, sagradili
kasina i sve ostalo što ide uz kockarnice, ostaje velika nepoznanica. Moglo bi
se za drugi dugometražni film brazilske filmašice Beatriz Seigner (Bollywood
Dream) reći da je misteriozna studija problematike izbjeglica s područja Južne
Amerike (poglavito Kolumbije, u kojoj je tek nedavno, nakon desetljeća okršaja,
konačno potpisan mirovni ugovor između vlade i FARC-ovaca, koji su se skrivali
po džunglama i ratovali za svoje ciljeve), a ujedno i egzistencijalna drama
koja je premijerno prikazana na redateljskoj večeri festivala u Cannesu. Potom
je "Los Silencios" prikazan na brojim svjetskim festivala i to s
dosta uspjeha. Film ili Seigner nagrade su osvajali po festivalima kao što su
Brasilia, Stockholm, Havana, Kerala, Lima, čak i u Indiji.
Film je to s iznimnom, pomalo gorko - slatkom
poetikom u kojem se stalno stvaraju tenzije između života, smrti i sveg onog
što se nalazi između, a na samom kraju očekuje nas i jedan nevjerojatan
preokret, koji preokreće cijelu priču i baca je u područje tipičnog
latinoameričkog magičnog realizma. Do tada se priča "Los Silencios"
drži u tipičnim naturalističkim vodama socijalnog realizma i sve tu djeluje kao
da uopće i nije glumljeno, već da se gotovo radi o dokumentarnom filmu, toliko
je sve to ovdje uvjerljivo i stvarno. Od svih likova, koji izgledaju (a zapravo
i jesu) kao stvarni stanovnici ili ovog mjesta ili iz obližnjih krajeva pa do
cjelokupnog okruženja. I vizualno ovaj film djeluje impresivno, s nevjerojatnim
krajolicima, snimanim uglavnom mirnom, statičnom i staloženom kamerom tek uz
rijetke promjene cjelokupnog tona i ritma kako se priča razvija i približava
svome kraju.
Primjedbe
Objavi komentar