Bigger "Big" Thomas (Ashton Sanders
- Moonlight, Straight Outa Compton) je mladić odrastao u nekoj od crnačkih
četvrti Chicaga, gdje i sada živi s majkom i dva mlađa brata. Već po njegovom
izgledu očito je kako je on buntovan mladić, koji ne sluša hip-hop ili kako se
već zove ta muzika koju crnci obično slušaju u filmovima, već on sluša HC punk
i klasiku. Jednako Big voli Beethovena i Death, a i stil mu je šaren jer uz u
zeleno obojanu kosu, nosi on crnu kožnu jaknu s natpisima i zakovicama, majice
s porukama, uske hlače i čizme. Definitivno izgledom i stilom odudara ovaj
mladić od velike većine crnaca koje obično imamo priliku gledati u sličnim
filmovima, no zato i njega more isti problemi kao i dobar dio crnaca u sličnim
filmovima. Radi on slabo plaćeni posao za sitne pare (a i ne odaje dojam da je
nešto vruć za posao), druži se sa sitnim kriminalcima i onima koji bi to
željeli postati, nema oca i proklinje svoju sudbu kletu jer se rodio kao crnac
u jadnoj četvrti Chicaga i time je u startu predodređen za neuspjeh u životu.
Ipak, Bigu će se velika šansa osmijehnuti kada
preko veze uspije pronaći posao šofera bogate bijelačke obitelji. Iako se da
naslutiti da Big prezire bijelce pošto su svi oni zli i jedini smisao njihovog
postojanja i dalje je eksploatacija crnaca, ispostavlja se da je bogati i
uspješni poduzetnik Dalton (Bill Camp) zapravo tip potpuno na mjestu. Odmah
gospodin Dalton ponudi Bigu plaću od tisuću dolara tjedno, a njegova je zadaća
voziti sve članove obitelji Dalton. To su slijepa gđa Dalton (Elizabeth Marvel)
i mlađahna gđica Mary Dalton (Margaret Qualley, dražesna kći dražesne Andie MacDowell), buntovna i razmažena
studentica, koja je odrasla sa zlatnom žlicom u zubima i bez doticaja sa
stvarnim svijetom u kojem doista postoje ljudi koji moraju raditi da bi
živjeli. Big uz posao dobiva i smještaj u kući Daltonovih pošto im mora biti
dostupan 24/7, a ta činjenica kod njegovog društva iz hooda dovodi do toga da
ga počnu provocirati da je postao kućni crnac.
Razapet između svoje afroameričke kulture
u kojoj mu je valjda od malena utuvljeno u glavu da nikada neće ništa uspjeti
iz jednostavnog razloga pošto je rođen krive boje kože i u krivoj četvrti, koja
mu je usput i služila kao svojevrsna isprika za neuspjeh, i između činjenice da
je uspio naći i više nego dobro plaćen posao i da bijelci nisu toliko zločesti
prema njemu, Big upada u ogromne krize. Te krize će se dodatno pojačati jer
zgođušna Mary voli provocirati i izazivati, što bi ga moglo dovesti u nove
probleme, ne samo s djevojkom Bessie, a situacija će se dodatno zakomplicirati
kad se jedne noći dogodi nešto jako, jako loše.
Ova je priča snimljena prema istoimenom predlošku afroameričkog
pisca Richarda Wrighta iz prve polovice prošlog stoljeća imala potencijala da bude
puno više od još jednog u nizu čisto pamfletskih filmova o problemima afroameričke zajednice u Americi. Dio života tijekom
20-ih i 30-ih godina prošlog stoljeća Wright je i živio u Chicagu, gdje je
smjestio radnju svog možda i najpoznatijeg romana. Njegovu knjigu je adaptirala
Suzan-Lori Parks i smjestila je u sadašnjost (što je lako za pretpostaviti jer
30-ih u Chicagu, a ni drugdje baš i nije bilo pankera, bili oni crni ili
bijeli), a režije se prihvatio konceptualni umjetnik iz Chicaga po imenu Rashid
Johnson. Ne mogu reći da mi je stvaralaštvo ovog
čovjeka baš poznato, ali koliko sam se uspio informirati, bavi se Johnson
umjetničkim stilom koji se naziva "post-black art", što god to
značilo. I bio mu je ovo prvi dugometražni film koji je režirao i posve je
očito da čovjek u film dolazi iz svijeta likovne umjetnosti i ne može se
osporiti da film vizualno izgleda jako dobro i jako zanimljivo. Tim više je
šteta što je propustio priliku, a ona se ponudila negdje na polovici, film
maknuti iz standardnih "black man in the white world" voda, posebno
jer mu je to nudio i književni predložak. Pomalo je teško opisati tu situaciju,
a da ne zaspoilam radnju, no oni koji pogledaju film, vjerojatno će prepoznati
taj ključni trenutak nakon kojeg se "Native Son" mogao izdići iz
prosjeka, no ta se prilika, nažalost, propustila. I to je velika šteta jer ova
je priča imala veliku šansu da se u njoj i na kvalitetan i pametan način
iznesu problemi zajednice, ali i da sadržajno bude puno dramatičnija i
zanimljivija od pukog problematiziranja, kakvo smo vidjeli već stotine puta.
Primjedbe
Objavi komentar