Filmom o njemačkoj manekenki, glumici,
pjevačici i pjesnikinji Christi Päffgen, koja je ostala upamćena pod umjetničkim
imenom Nico, nastavljamo niz biografskih filmova o više ili manje poznatim
glazbenicima. Snimljen je film "Nico, 1988" u talijansko - belgijskoj
koprodukciji i na engleskom jeziku i okupila je scenaristica / redateljica
Susanna Nicchiarelli ovdje pravu internacionalnu glumačku ekipu koju predvodi
poznata danska glumica Trine Dyrholm (U boljem svijetu, Sve što trebaš je
ljubav, Festen). Iako Nico prvenstveno pamtimo po razdoblju iz ludih 60-ih kad
je bila dio njujorškog kružoka Andyja Warhola i neko vrijeme je nastupala s
Velvet Undergroundom, ta faza njene karijere i života u ovom se filmu dotiče
tek u rijetkim flashbackovima. I to dokumentarnim flashbackovima, prilično
mutnim, pošto su korištene originalne dokumentarne snimke koje je tada snimao "kum
američkog avangardnog filma" Jonas Mekas.
U ovom filmu pratimo posljednje godine u
životu ove pjevačice, koja se već bliži pedesetima i nije ni sjena vitke
plavuše koju pamtimo iz vremena Velvet Undergrounda ili Fellinijevog
"Slatkog života". Druga je polovica 80-ih i Nico je sada već gotovo
zaboravljena, a kreće ona na turneju Europom kako bi promovirala vlastitu
glazbu. Prateći bend okupila je zbrda - zdola i nastupa u raznim rupetinama te
često prekida vlastite nastupe, a vidimo da se i dalje bori s ovisnosti o
heroinu. I karijera i život su joj u potpunom raspadu, no njezin je menadžer
ipak uspije uvjeriti da krene na turneju, tijekom koje će se boriti s vlastitim
demonima, posljedicama kaotičnog života, djetinjstva u ratom uništenom Berlinu,
a usput će pokušati ponovno izgraditi odnos sa sinom, kojeg je ostavila kako bi
se 60-ih mogla drogirati i zabavljati skupa s Warholom, Louom Reedom i ostatkom tog
simpatičnog društva.
Iako je Nicchiarelli sama napisala scenarij za
film, na izgradnju lika same Nico ona i glavna glumica radile su skupa i upravo
je izvrsna izvedba Dyrholm glavna pokretačka snaga ove biografske glazbene
drame. Dyrholm je do kraja uspjela ući u lik i briljira kao izmučena zvijezda
iz prošlih dana, koja se tih zvjezdanih dana gotovo više i ne sjeća i koja je
bijesna i razočarana što je svi posvećuju s Nico iz Velvet Undergrounda, a
nikoga ne zanima muzika koju ona danas stvara. Osim po zapadnoj Europi, njena
turneja podrazumijeva i neke nastupe po istočnom bloku, Čehoslovačkoj, Poljskoj
(možda i Jugoslaviji jer u jednom mjestu gdje odsjeda na zidu vidimo poster
legendarnih pulskih pankera Kud Idijota i njihovog EP-a "Hoćemo
cenzuru"). Premijeru je "Nico, 1988" imao na
festivalu u Veneciji, gdje je čak i dobio nagradu za najbolji film u kategoriji
"Horizonti", a imao je i čak osam nominacija u izboru za talijanski
film godine (David di Donatello), među kojima i onu za najbolji film. Tu
nagradu nije uspio potvrditi, no Nicchiarelli je dobila nagradu za najbolji
scenarij, dok je film dobio nagrade i za najbolji zvuk, make-up te frizure i
stajling. Zanimljivo je kako je film snimljen u okomitom, VHS-ovskom (4:3)
formatu, kako bi se što više dobio dojam 80-ih godina prošlog stoljeća, kad se
radnja i zbiva, a sve pjesme Dryholm je sama i otpjevala.
Primjedbe
Objavi komentar