Šveđanin Ingmar Bergman definitivno spada u
najuži krug najvećih i najvažnijih filmaša svih vremena. Autor je to koji je
svojim stvaralaštvom utjecao na generacije i generacije budućih filmaša i autor
koji je bio nevjerojatno produktivan. U najvažnijoj fazi karijere, od početka
50-ih i svjetske slave koju je stekao filmom "Smiles of the Summer
Night" pa sve do početka 80-ih i njegovog vjerojatno posljednjeg velikog i
važnog filma "Fanny i Alexander", Bergman je snimao tempom od barem jednog filma godišnje, a dobar dio tih filmova svrstavaju se u remek-djela
svjetskog filma. Bergmanovi filmovi svakako nisu za svačiji ukus te mi je i
samom trebalo neko vrijeme da ga shvatim i prihvatim, a kad sam to konačno
uspio, upravo i preko njegovih filmova, između ostalih, na film sam počeo gledati
sasvim drukčije. Ne samo na puku zabavu i sredstvo za ubijanje sat i pol do
dva, već kao na nešto važno. Nešto što produbljuje čovjekovo shvaćanje i
nešto što širi poglede na svijet. Sadržaj uz koji možeš spoznati mnogo toga ne
samo o svijetu oko sebe, već i o samome sebi i uz koji se možeš razvijati i
napredovati kao osoba.
Posebno je to važno danas kad smo u situaciji
da je nužno filtrirati sve te sadržaje s kojima smo obasipani i kad smo zasuti
s toliko nebitnih, ispraznih i nepotrebnih gluposti koje nam samo
oduzimaju vrijeme, a uz njih ništa ne dobijamo. Sadržaja uz koje nije potrebna
ni minimalna moždana aktivnost i koje zaboraviš i prije no što si završio s
gledanjem ili čitanjem. U oceanu takvih sadržaja Bergman se i dalje ističe kao
veliki svjetionik i kao autor čiji filmovi s vremenom nimalo ne gube na
vrijednosti ili važnosti. Štoviše, gotovo svi njegovi filmovi danas su
podjednako relevantni i aktualni kao što su bili prije 50 ii 60 godina kad su
snimljeni, a to samo potvrđuje da je riječ o iznimnom autoru čije su teme
svevremenske.
Teme koje Bergman u pravilu obrađuje u svojim
filmovima su ezgistencijalističke i pitanja smrtnosti, usamljenosti i otuđenja,
seksualnosti i borbe između tradicijske religioznosti i modernog slobodnog duha
kod današnjeg čovjeka. U pravilu su njegovi likovi srednja ili viša srednja
klasa, intelektualci, umjetnici, ljudi s kojima je on iznimno blizak po
razmišljanju i preko kojih je nekako najbolje mogao prenijeti svoje stavove,
dileme i pitanja na koja je i sam tražio odgovore, a u svim tim likovima u pravilu se skriva i puno toga autobiografskog. Obiteljski odnosi, bilo među
između roditelja i djece ili između bračnih partnera ono je što ga je izrazito
zanimalo i sasvim sigurno nitko prije, a ni poslije njega nije se s tom
problematikom uspijevao baviti na toliko kompleksan i dubinski način. I sam je
Bergman više puta isticao da mu je najvažnije da publika na nekoj
podsvjesnoj razini osjeti njegove filmove i da mu je to uvijek
bitnije od toga da se shvati ono što je htio reći.
Stoga su gotovo svi njegovi filmovi otvoreni
za razna tumačenja i savršena su tema za rasprave, a Bergmana se može opisati i
kao Freuda u svijetu filma pošto nitko nije uspio toliko duboko zaroniti u
podsvijest likova i njihovo psihološko stanje ogoliti do krajnjih granica. Tako
je i "Sason i en spegel" (Through a Glass Darkly" ili
"Kroz tamno ogledalo" u hrvatskom prijevodu), njegova tipična
psihološka drama ili psihološka studija, koja mu je donijela još jednu
nominaciju za Oscara za najbolji scenarij, a Švedskoj Oscara za najbolji film
izvan engleskog govornog područja. Zanimljivo je kako je i Bergman jedan od onih velikana koji nikada nije
uspio osvojiti niti jednog "natjecateljskog" Oscara (devet nominacija
za režiju i scenarij), a dobio je tek onaj utješni za životno djelo.
U ovom filmu u središtu priče je obitelj
švedskih intelektualaca, koja se nalazi na odmoru na izoliranom otočiću.
Jedna od njih, Karin (Harriet Andersson), tek nedavno je puštena iz ustanove za
mentalno bolesne, gdje se liječila od shizofrenije. Njezin suprug Martin (Max
von Sydow) njenom će ocu i svome tastu Davidu (Gunnar Björnstrand), piscu u
kreativnoj blokadi, kazati da je njezino stanje neizliječivo. Tu je i
Karinin 17-godišnji brat Minus, koji je uvijek patio zbog nedostatka pažnje
svog oca, misleći da je on oduvijek preferirao kćer. U roku od samo 24 sata
članovi ove obitelji jedni drugima će konačno reći sve ono što su godinama
skrivali u sebi i nisu se usuđivali kazati na glas. No, dok se oni prepiru i
iznose svoje najdublje misli, Karinino stanje počet će se dodatno pogoršavati i
ona će doživljavati deluzije u kojima joj se u obliku divovskog pauka obraća
sam bog.
Dok mu se supruga pred očima potpuno mentalno
raspada i pretvara se u jadno u izmučeno biće, Martinu će tako kroz glavu
prolaziti razne crne misli i pitanja. Da li bi mu bilo bolje u životu da Karin uopće
ne postoji ili da je mrtva? Može li čovjek uopće kontrolirati svoje najdublje
misli i je li zlo i pogrešno na nešto takvo uopće i pomisliti? Ii je sve
to posve ljudski i normalno, samo što si to ne želimo priznati. S druge strane,
David je tip koji je praktički cijeli život opijen spisateljskom slavom proveo
u svojevrsnom balonu i nije imao puno doticaja sa stvarnim životom i stvarnim
problemima. Tako da ni ne zna kako se nositi s novonastalom situacijom, a imamo
dojam da ga i dalje od kćerinog mentalnog zdravlja daleko više zabrinjava
vlastita spisateljska blokada i strah što će biti s njim ukoliko ne bude u
stanju proizvesti novo djelo. Spoznaja da ga više brine vlastita sigurnost od
kćerina zdravlja i budućnosti i da nikada nije bio pravi otac pošto je uvijek
sam sebi bio na prvom mjestu, navest će i Martina na ozbiljno razmišljanje i
preispitivanje vlastitog postojanja. Tu je i Minus, koji je zajednički odmor
shvatio i kao priliku da se konačno poveže s ocem, no opet će u prvi plan pasti
njegova sestra, a u svim tim likovima može se prepoznati i samog Bergmana.
Primjedbe
Objavi komentar