Harmony Korine se sredinom 90-ih godina
prošlog stoljeća prometnuo u pravog enfant terriblea američkog filma. Kao
scenarist filmova kao što su "Kids" ili "Ken Park", koje je
potom režirao Larry Clark ili redatelj filmova poput "Gummo" ili
"Julien Donkey-Boy" Korine se predstavio kao glasnik mlade generacije
i kao čovjek koji prvenstveno razumije probleme u kojima se našlo društvo i
pojedinci, a te probleme i situacije predstavio bi na izuzetan način.
Najogledniji primjer njegovog stvaralaštva upravo je "Gummo",
mockumentary smješten u uraganom poharani gradić Xenia u Ohiju, a taj je film
toliko oduševio velikog Wernera Herzoga da je on odlučio i glumiti u sljedećem
Korinenovom filmu. No, od "Kidsa" ili "Gumma" prošlo je već
dosta godina i jasno da Korine više nije onaj butnovni klinac, kojem su na
prvom mjestu provokacija i šokiranje, ali svejedno je i dalje on svijet za sebe
kad je u pitanju američki film te se s njegovim stvaralaštvom teško nešto drugo može
uspoređivati.
Nakon prethodnog filma, "Spring
Breakers", mnogi fanovi odlučili su se odreći Korinea, zamjerajući mu da
je skrenuo u komercijalu i odrekao se samog sebe, no to baš i nije tako. Tako
da se nameće da je njegov posljednji film, na koji se moralo čekati punih sedam
godina, nekako logičan nastavak "Spring Breakersa". I radnja
"The Beach Buma" smještena je na Floridu, a za razliku od studentica
koje će upasti u probleme, sada pratimo sudbinu čovjeka koji je problem sam po
sebi i koji se time ni malo ne zamara. Iako se može pronaći da je "Faca s
plaže", kako je u nas prilično jadno preveden ovaj film, stonerska
komedija, nekako sam stekao dojam da je to više bila parodija na stonerske
komedije, filmove u kojima se tipovi napušavaju pa upadaju u razne pustolovine i glupe situacije.
Cijeli život glavnog junaka Moondoga ovdje je
svojevrsna pustolovina i on je nekad uspješni pjesnik, koji je odlučio, kako
sam kaže, posisati sav nektar života. I sisa on taj nektar i više nego dobro,
po cijele dane se vucara po plažama Florida Keysa, puši, pije, drogira se, jebe
sve što mu se nađe na putu i ne zamara se ni sa čim. Ima čovjek i pravo jer
žena mu je multimilijunašica, koja je već odavno odustala od pokušaja da ga
promijeni i stane na kraj njegovim eskapadama. Pomirila se žena sa sudbinom, a
Moondong uživa u svom svojevrsnom bijegu od civilizacije na posve neuobičajeni
način. No, neće to trajati dugo jer situacija će se razviti tako da će Moondog
morati uozbiljiti i uzeti uzde života u ruke, ali pitanje je je li on za tako
nešto spreman i sposoban.
Gledajući "The Beach Bum" došla mi
je misao da bi ovako vjerojatno izgledao film "Dolce vita" da ga je
kojim čudom umjesto Fellinija početkom 60-ih u Rimu, danas snimao Korine na
Floridi. Baš kako Mastroiannijev Marcello Rubini uživa u sedam dana ugodnog
života u Rimu, tako i Moondog uživa u sedam ili više godina u lagodnom životu
na floridskim plažama. I koliko je bezbrižan i neobuzdan glavni junak filma,
takav je uostalom i cijeli film. Bez čvrste naracijske linije, što smo već
nekako i navikli od Korinea, vizualno blještavo, lepršavo, opušteno, kao da je
preko glavnog lika želio poručiti, ljudi živite kako hoćete i radite što
hoćete, a ne zamarajte se što drugi o vama misle.
Iako sam negdje vidio da je uloga
Moondoga najbolja uloga Matthewa McConaugheyja ne bih se mogao baš složiti s
tom konstatacijom, iako je činjenica da Mato i više nego uživa igrajući ovog
bezbrižnog tipa. Kao i u prijašnjim filmovima, Korine je okupio ekipu poznatih
lica (uz McConaugheyja tu su i Isla Fisher, Zac Efron, Snoop Dogg, Jonah Hill i već
pomalo zaboravljeni Martin Lawrence), kojima je suprotstavio autentične
naturščike, pijance, klošare, stonere i radodajke koje je valja pronašao
negdje po plažama. Teško je žanrovski svrstati ovaj film koji definitivno
nije komedija u klasičnom smislu te riječi, a Korine je još jednom
potvrdio da ima iznimno bolestan smisao za humor i da riječi politička
korektnost ne postoje na njegovom repertoaru. Iako je "The Beach
Bum" definitivno film bez glave i repa, bio je to možda i najzabavniji
film bez glave i repa u dugo vremena i zanimljiv eskapizam u život kakav
bismo možda i poželjeli prakticirati i pokušati na taj način pobjeći od
problema, no pitanje je koliko bismo u Moondogovom ritmu izdržali. Jedan od
onih filmova u kojima je samo «putovanje» bitnije od krajnjeg odredišta.
Primjedbe
Objavi komentar