Stvarno se ne mogu sjetiti kad je neki film o tako zanimljivoj temi bio
tako dosadan i naporan kao što je bila povijesna drama o francuskoj revoluciji
Pierrea Schollera. Odlučio je ovaj autor u jedan film od dva sata utrpati
apsolutno sva događanja vezana uz revoluciju od pada Bastille u srpnju 1789.
godine pa sve do dekapitacije francuskog kralja Luja XVI četiri godine potom, a usput prikazati i
sve zainteresirane strane. I samog kralja, i građane, jakobince i žirondince,
valjda svaku osobu ponaosob koja se pojavila u Parizu u tom prijelomnom
razdoblju, a sve je to rezutiralo prilično promašenim filmom. Nažalost,
"Jedan narod, jedan kralj" kako bismo mogli prevesti naziv ove
povijesne drame omašio je ceo fudbal, rečeno sportsko - komentatorskim žargonom
jer Scholler je napravio fragmentarni i posve nepovezan film koji je doista
bilo prilično naporno gledati.
Da situacija bude gora, djeluje sve to i previše teatralno, dijalozi su
problematični ne samo iz razloga jer nepismeni građani povremeno filozofiraju
kao da su Voltaire ili Pascal, već i zato što su posve neprirodni. S druge
strane, apsolutno svi likovi su ostali visiti u zraku i autor kao da se nije
mogao odlučiti hoće li ovaj povijesni događaj ispričati iz perspektive građana,
kralja, skupštine ili revolucionara kao što su Robespierre, Danton i Marat. Pa
ih je sve kao lopatom pobacao unutra pa smo tako od Marata u izvedbi
legendarnog karakternog glumca Denisa Lavanta (Holy Motors) dobili najobičnijeg
cirkusanta, Robespierre (Louis Garrel) samo nešto mudruje, a posebna enigma je
sam kralj Luj (Laurent Lafitte). U prvoj sceni on tako iz nekih nepoznatih
razloga pere nožice nekakvoj dječici, kao Isus svojim učenicima, a potom ga
vidimo u još nekoliko bizarnih epizoda, kao kad mu se u snu javljaju njegovi
prethodnici poput kralja sunca Luj XIV. Tko je on, zašto su se baš protiv njega
pobunili građani, što je to grozno napravio, kako se nosio s tim, baš ništa od
toga ovdje ne saznajemo.
Dobra polovica filma odvija se u skupštini, konventu, kako li se to već
zvalo, gdje ti skupštinari stalno nešto mudruju i svađaju se, a s galerije im
građani stalno dobacuju neke parole. Prati se i skupina revolucionarnih pučana,
koje vodi staklar Ujo (Olivier Gourmet), a u toj ekipi je i mlađahna Francoise
(Adele Haenel) te kokošokradica Basile (Gaspard Ulliel), kojem će u
revolucionarnom duhu sve biti oprošteno i još neki očito ne toliko bitni ljudi.
Uz svaki važan datum vezan uz revoluciju nešto se tu moralo spominjati, a
revolucionari na trenutke izgledaju kao članovi hipi pokreta koji s cvijećem u
kosi pjevajući marširaju na barikade. Tu su i one proljevaste patetične scene s
dječicom s bajonetama u rukama koja jurišaju skupa s ostalim revolucionarima.
Uglavnom, "Un peuple et son roi" mogao bi se uzeti kao primjer kako
se danas ne bi smjeli snimati povijesni filmovi. Ovakve natrpane period drame
možda su i mogle proći prije 50 ili 60 godina, no ne znam kome bi ovakvi
pretenciozni, a posve beživotni i neživotni filmovi danas mogli biti
zanimljivi. Ogromno razočaranje.
Primjedbe
Objavi komentar