Godina 1957. za proslavljenog švedskog
filmskog i kazališnog redatelja Ingmara Bergmana bila je možda i prijelomna na
profesionalnom planu. Nakon komercijalnih uspjeha ranijih filmova, dobio je
Bergman slobodne ruke u snimanju onako kako on želi, bez da mu se itko
upliće u kreativni proces. Jasno da je tu slobodu ovaj genijalac odlučio
iskoristiti na najbolji mogući način te je u istoj godini snimio dva ponajbolja
filma - "Sedmi pečat" i "Divlje jagode". No, kako bi rekli
u onim TV prodajama - to nije sve! Iste je godine ovaj hipeproduktivni
radoholičar i vizionar snimio i jedan televizijski film, režirao je jednu radio
dramu, kao i čak četiri kazališne predstave, među kojima i grandioznu petosatnu
produkciju Ibsenovog "Per Gynta". Od djela za koje se govorilo da je
nemoguće uprizoriti, Bergman je u kratkom roku napravio najveći europski
kazališni hit godine. I sve to je napravio u godini dok je imao užasnih
problema s bolovima u želucu, dok je već bio u trećem braku i imao je šestero
djece (ili petero, kako je sam istaknuo, očito od silnog posla zaboravivši
kakvo mu je uopće stanje po pitanju brojnosti djece) i dok je istovremeno
hendlao s barem dvije ljubavnice.
Ključna godina u Bergmanovom profesionalnom
životu tek je kamen temeljac oko kojeg je švedski dokumentarist Jane Magnusson
izgradio ovaj čudesni dokumentarac, koji je posve zasluženo odnio nagradu
europskog dokumentarca godine. U ovih nešto manje od dva sata Magnusson je
uspio zaokružiti jednu životnu priču i pružiti nam savršen uvid u život čovjeka
kojeg mnogi smatraju najvažnijim i najutjecajnijim redateljem svih vremena,
čovjeku koji je već za života postao mit i više od običnog redatelja. Koliko Bergman znači
ne samo za švedsku kulturu, već i za promociju Švedske u svijetu, gotovo je
nemoguće opisati, a koliki je utjecaj on imao na praktički sve kasnije filmaše
govore neki od najpoznatijih redatelja današnjice poput Larsa von Triera ili
Zhanga Yimoua. O iskustvima života uz njega govore valjda svi preživjeli
suradnici i glumci koji su živjeli i stvarali uz Bergmana (osim Maxa von
Sydowa, no i on je već natukao 90 godina, tako da mu nije za zamjeriti), a iako
je Bergman i danas najveća švedska ikona, Magnusson se nije libio prikazati i
njegovu mračnu stranu.
Saznajemo u ovom dokumentarcu tako i mnoge
nepoznate detalje i događaje iz Bergmanovog života te shvaćamo koliko je on i
za života bio kontroverzan i kontradiktoran tip. Čovjek kojeg su svi obožavali
i kojeg su se podjednako plašili. Redatelj s kojim su svi švedski glumci
željeli raditi jer su znali da im nastup u njegovim filmovima nudi i
međunarodnu karijeru, ali i redatelj koji samo jednim potezom može potpuno uništiti
nečije karijere i živote. Baš kao što je Bergman bio nenadmašan u stvaranju
psiholoških drama, tako i ovaj dokumentarac pruža savršen uvid u njegovu psihu
i njegovu motivaciju. Nakon ovog filma uspio sam dobiti i odgovore na neka
pitanja kad je riječ o nekim njegovim filmovima koje nakon prijašnjih gledanja
i nisam do kraja uspio shvatiti te saznajemo kako je on preko svojih likova
prvenstveno istraživao samog sebe. Kako bi stvorio sva ta remek-djela morao je
Bergman zaroniti duboko u svoju podsvijest, u svoja sjećanja iz djetinjstva ili
mladosti, u svoje strahove i često bi svi likovi iz njegovih filmova imali
nešto njegovo ili bi u potpunosti bili njegova personifikacija. Izuzetan
dokumentarac koji bi mogao i trebao biti prava lektira svim istinskim ljubiteljima
filma.
Primjedbe
Objavi komentar