Kako bi snimili jedan od najuzbudljivijih i
najnevjerojatnijih dokumentaraca godine, snage su udružili isusni švicarski
dokumentarist Christian Frei (nominiran za Oscara 2005. za film "Ratni
fotograf") te nekadašnji profesionalni hokejaš iz Rusije Maksim Arbugaev,
koji je snimajući i fotografirajući po Arktiku otkrio strast za filmom. I vodi
nas ovaj film, koji je na festivalu u Sundanceu 2019. godine dobio posebnu
nagradu žirija, u arktičke pustoši, na otočje Novi Sibir, koje je tristotinjak
kilometara udaljeno od kontinenta. Već godinama ondje svakog ljeta odlaze
seljaci s krajnjeg sjevera Sibira, koji se nadaju kako će pod zemljom ovog
surovog, hladnog i teško nastanjivog otočja pronaći blago koje će im na bolje
promijeniti živote. To blago koje skriva podzemlje Novog Sibira su kljove ili
bjelokost mamuta, nekad najvećih kopnenih životinja na Zemlji, koje su izumrle
prije desetak tisuća godina. Za kilogram savršeno očuvane bjelokosti mogu se
dobiti tisuće dolara, a kako "trofejna" kljova može težiti 40 ili 50
kilograma, jasno je zašto mnogi riskiraju živote kako bi uspjeli pronaći to
blago Sierra Siberie.
I ne samo što je ondje i ljeti nevjerojatno hladno,
već kako bi stigli do ovog otočja moraju se tristotinjak kilometara voziti ti nesretnici u
ledenom moru u gumenjacima i natrag pa zato i ne čudi što svake godine
nekolicina njih i pogine tijekom transporta. Arbugajev se već nekoliko puta sa
Sibircima zaputio u pustoši arktičkog kruga kako bi snimao njihovu potragu za
bijelim zlatom, a za ovu priču zainteresirao se ugledni švicarski filmaš Frei.
I dok je Arbugajev snimao ta nevjerojatna, negostoljubiva prostranstva
Novosibirskog otočja, gdje ljudi kao u nekim pretpovijesnim vremenima tumaraju
pustošima i kopaju, Freiova polovica filma potpuno je druga krajnost. Vrlo brzo
nakon uvodnih kadrova izmučenih Sibiraca koji tragaju za kljovama davno
izumrlih životinja, odlazimo na Harvard, gdje se svake godine održava natjecanje
za studente iz genetskog inženjeringa. Dok na jednom kraju svijeta jedni traže
relikte prošlosti, na drugom smo već u teško zamislivoj budućnosti u kojoj se
križaju životinje poput tigra i lava, konja i zebre.
Prvi šok u ovom impresivnom, podjednako
esejističkom i opservacijskom, kao i istraživačkom dokumentarcu su te dvije
krajnosti, kroz koji nas dobrim dijelom svojim umirujućim glasom vodi sam Frei.
I nevjerojatno ovaj dokumentarac podsjeća na posljednje dokumentarne filmove
možda i najpoznatijeg dokumentarista svih vremena Wernera Herzoga te je posve
očito kako je upravo slavni Nijemac uzor ovim filmašima. Jednako koliko
šokantno, uznemirujuće i nestvarno djeluje taj svijet hladnog sjevera,
podjednako nestvarno djeluje i dio filma u kojem vidimo kako je čovjek već
potpuno preuzeo kontrolu nad evolucijom. Nešto što je priroda stvarala
milijunima godina, sada čovjek može pospiješiti i promijeniti u roku odmah jer
vrlo brzo imamo primjere kako je već normalno postalo kloniranje kućnih
ljubimaca i da postoje ljudi koji će bez problema platiti stotinu tisuću dolara
kako bi dobili psa identičnog onom koji mu je uginuo.
Neće trebati proći puno kako bi se ove dvije
naizgled nespojive priče, priče koje dijele tisuće godina, spojile, a povezat
će ih lešina jednog mamuta koji se tisućama i tisućama godina nalazio duboko
okovan ledom. Nakon što shvate kako su sibirski lovci uz kljovu pronašli
lešinu mamuta, zaputit će se na otočje vodeći ruski genetičari kako bi utvrdili
ima li u tom truplu još živih stanica. Njihov je cilj kloniranjem ponovno
stvoriti ovu izumrlu životinju, no nisu Rusi jedini koji imaju takav plan. O
nečem sličnom razmišljaju već dulje i u Americi, no vjerojatno najpoznatiji
američki genetičar George Church ima nešto drugi pristup, genetski inženjering.
Odvest će nas ovaj dokumentarac potom i u Južnu Koreju i u Kinu, a rezultat
svega je film koji se doslovno gleda sa širom razjapljenim ustima i u dobar dio
onoga što ćemo ovdje vidjeti nekako je teško povjerovati.
I to iz razloga jer nešto takvo je prilično
teško apsorbirati i poimiti uopće da živimo u vremenima u kojima je postalo
moguće klonirati sva živa stvorenja koja su bilo kada postojala na planetu i da
se genetskim inženjeringom mogu stvorit križanci i mutanti kakve vjerojatno ne
možemo ni zamisliti. I više nego zastrašujuća je spoznaja da je čovjek doista
preuzeo kontrolu nad evolucijom, a što će to donijeti u budućnosti, vjerojatno
ćemo saznati ukoliko poživimo još koje desetljeće. Jer kao što ćete vidjeti, u
Kini (a vjerojatno i drugdje), već postoji kompleks u kojem se sekvenciraju i
digitaliziraju podaci iz stanica, a na tom institutu plan je sekvencirati sve
što uopće postoji u svijetu i pohraniti te podatke na serverima. Kako kaže
jedan od likova iz filma - Božji svijet je i dalje nesavršen, no ako ćemo se
potruditi, možemo ga usavršiti i život pretvoriti u bazu podataka.
Primjedbe
Objavi komentar