Ako je netko mislio da je Ari Aster slučajno
naboo s "Hereditary", "Midsommar" je definitivni dokaz da
je ovaj mladi američki filmaš nešto najbolje što se dogodilo hororu ne godinama,
već desetljećima. Već drugu godinu za redom čovjek je snimio ne samo najbolji
horor godine (mislim da mu jedina ozbiljna konkurencija ove godine može biti
Eggersov "Lighthouse", no živi bili pa vidjeli), već i jedan od
najboljih filmova godine uopće (ne znam koje bi se čudo morali dogoditi da
"Midsommar" bude izguran iz mog nekog ovogodišnjeg Top 10, iako se ne
bih bunio da se to i dogodi, pošto bi to značilo da će ovo biti iznadprosječna
filmska godina). Definitivno se za Astera može reći da je jedan od onih koji su
horor konačno uveli u 21. stoljeće jer filmove koje on snima odišu svježinom,
originalnošću, novim idejama, a istovremeno su prepuni referenci na neke kultne
uratke i očigledno je kako je ovaj filmaš iznimno filmski načitan i ima
izvanredan ukus kad su u pitanju filmovi.
I ovaj puta Aster je uspio snimiti horor koji
nema puno veze s onim što smo do sada imali prilike gledati, a iako je očito da
je najveću inspiraciju kod stvaranja "Midsommara" crpio iz kultnih
britanskih folk - horora iz 70-ih kao što su "Wicker Man" ili
"Blood on Satan's Claws", ova čak i više psihodelična drama / triler
nego horor, inspirirana je i filmovima kao što su Bergmanove "Scene iz bračnog života", Von Trierovog "Dogvillea" i filmovima sovjetskog
modernista Paradžanova. Sve je te filmove, između ostalih, sam Aster naveo kao
inspiraciju za "Midsommar", film koji bi se moglo opisati i kao
najneobičniji i najnetipičniji film o prekidu veze ikada. Vjerojatno se mnogima
dogodilo da su bili u vezi za koju su bili svjesni kako je gotova, no nikako se
nisu odlučili poduzeti onaj krajnji korak i reći gotovo je jednom za svagda.
Upravo u takvoj situaciji naći će se i dvoje glavnih junaka ovog filma,
studentica psihologije Dani (Florence Pugh), koja je upravo doživjela strašnu obiteljsku
tragediju i njezin dečko Christian (glumac po imenu Jack Raynor koji mi
izgleda kao nešto mršaviji brat blizanac Setha Rogena), doktorand
antropologije.
Posve je jasno da se njihova veza bliži kraju
jer Chrisu njegova djevojka sve više ide na živce, a Dani osobito ne mogu
smisliti njegovi prijatelji. S druge strane, i ona osjeća da je to gotovo jer
njega nema kad joj je najpotrebniji i stalno on smišlja neke izlike. Umjesto da se
raziđu u miru i svatko krene svojim putem, kako bi pokušao izgladiti situaciju
u vezi, Chris će pozvati Dani da se pridruži njemu i njegovim prijateljima na
izletu u Švedsku. Kako je jedan njegov kolega s fakulteta Šveđanin, on ih je
pozvao na ljetni festival u švedsku divljinu kako bi s njegovom obitelji i
prijateljima proslavili ljetni solsticij i uživali u manifestaciji koja se
održava jednom u 90 godina. Naravno da je društvo očekivalo kako će ih u
Švedskoj dočekati simpatične Šveđanke i da će to biti provod njihovih života,
no vrlo brzo ispostavit će se da će ova skupina američkih studenata praznike
provesti u društvu s poganskim kultom. U početku će to neobično društvance u
narodnim nošnjama, koje boso hoda po livadama, uživa u halucinogenim drogama i
napicima od njih, možda i djelovati simpatično, no vrlo brzo ispostavit će se
da su ovi izolirani Šveđani sve samo ne simpatični.
Kad je u pitanju radnja ipak ne bih ulazio tu
u previše detalja jer ovo je jedan od onih filmova koji najbolje funkcionira
kad što manje znaš o onome što te čeka. Dodat ću samo da je i ovaj film prepun
iznenađenja, šokantnih scena, da je ugođaj jeziv i zastrašujuć praktički od
samog početka pa do eklektične i potpuno psihodelične završnice. Iako sam u
pravilu jedan od onih koji misle kako je horor jedna od onih forma koje
najbolje funkcioniraju kad traju sat i pol vremena, "Midsommaru"
nimalo ne škodi što traje gotovo dva i pol sata. Ovo je jedan od onih filmova
za koje se ne bih bunio ni da traju 18 sati, a mislim da je ovo i jedan od
rijetkih horora čija se kompletna radnja zbiva pod dnevnim svjetlom. Kako se
priča odvija na krajnjem sjeveru Švedske za vrijeme ljetnog solsticija, tako
sunce ondje gotovo uopće ne zalazi i praktički 24 sata dnevno je svjetlo. Kao
što smo imali prilike vidjeti u "Hereditary" i ovaj film vizualno
izgleda savršeno i jednostavno je užitak samo gledati te scene i kadrove
osmišljene do u detalja. Aster je još jednom potvrdio da je apsolutni
perfekcionist i čovjek s nevjerojatnim stilom, a velike zasluge za tu vizualnu
impresivnost pripadaju i direktoru fotografije Pawelu Pogorzweskom, Poljaku
koji je snimao i Asterov prethodni film.
Iako je ovo više psiho-triler ili drama nego
horor, što sam već napomenuo, ima ovdje nekih zbilja šokantnih i uznemirujućih
scena tako da treba biti na oprezu, a Aster je još jednom savršeno pogodio i sa
castingom. Sve bolja mlada britanska glumica Florence Pugh savršena je kao
Dani, potpuno izgubljena djevojka, kojoj nakon obiteljske tragedije i izvjesnog
ljubavnog brodoloma, najviše nedostaje osjećaj pripadnosti. Kako vrijeme
prolazi Dani postaje sve svjesnija kako će ostati sama i kako više nema nikog
svog kome bi se mogla povjeriti i prepustiti, a u shizofrenoj i potpuno
nenormalnoj situaciji koja će joj se početi događati u Švedskoj, ona će
postajati sve rastrojenija i izgubljenija, uostalom kao i ostatak društva.
Ako nešto volim, to su ambiciozni ljudi, što
Aster definitivno jest, ali oni ambiciozni s pokrićem i oni koji svoje ambicije, barem kad je u pitanju film, mogu i znaju realizirati. Ovim
filmom Aster je još jednom visoko podigao letvicu i vidjet ćemo hoće li u
budućnosti uspjeti nastaviti ovakvim tempom snimati ovakve impresivne horore.
Nekako bježim od uspoređivanja filmaša novije generacije s nekim legendarnim
autorima iz nekih ranijih razdoblja, no po energiji i po idejama Aster me
pomalo podsjeća na Romana Polanskog. Asterovi filmovi imaju taj više
uznemirujući, nego doista zastrašujući ugođaj i čovjek na perfektan način
uspijeva gradirati i tempirati svoje filmove na način da bez jeftinih trikova i
štoseva oni konstantno kod gledatelja izazivaju nelagodu i osjećaj da će se
nešto svakog časa dogoditi. Aster je apsolutni majstor odlaganja, suspensea
kako to Amerikanci jednostavno, a precizno kažu, i autor čije sljedeće filmove s
nestrpljenjem očekujem, a najviše me zanima hoće li se i dalje držati horora
ili će se oprobati i u nekim drugim žanrovima.
Primjedbe
Objavi komentar