Joon-ho Bong spada u kategoriju onih najvećih
korejskih filmaša, a osim što je snimio nekoliko zbilja izvrsnih filmova na
domaćem terenu (Memories of Murder, The Host, Mother), upravo se on najbolje
snašao od svih svojih sunarodnjaka i na zapadu (Snowpiercer, Okja). Možda je razlog
tome što i u tim filmovima nastalim u zapadno - korejskoj koprodukciji nije
odustao od snimanja prema vlastitim scenarijima, dok ni Chan-wook Park
sa "Stokerom" snimljenom prema tuđem scenariju, posebno ne Jee-won
Kim s "Last Stand" također snimljenom prema tuđem scenariju, nisu u
Hollywoodu uspjeli napraviti ono što im je lakoćom polazilo za rukom na domaćem
terenu. Ipak, i Bong se morao vratiti u Koreju kako bi nakon "Sjećanja na
ubojstvo" snimio još jedno remek - djelo, čudesan film koji je istovremeno
i nevjerojatno zabavan, ali i snažna društvena satira koja je tako briljantno
snimljena da nisam uspio ni primijetiti kad se iz crne komedije pretvorila u
mračni triler. I bit će "Parazit", uvjeren sam u to, prvi
južnokorejski film ikada nominiran za Oscara izvan engleskog govornog područja, ako bude pravde možda i za najbolji film uopće,
čime će se ispraviti nepravda svim tim sjajnim filmovima iz ove zemlje koji
nisu dohvatili nominaciju, a trebali su. Itekako trebali.
Sam podatak da je "Parazit" osvojio
Zlatnu palmu u Cannesu u nevjerojatnoj konkurenciji s novim filmovima Pedra
Almodovara, Terrencea Malicka ili Quentina Tarantina, sasvim dovoljno govori i
lagao bih kad bih rekao da nisam očekivao izvrstan film. No, "Parasite" je
otišao i iznad mojih očekivanja i već sada se za Bongov žanrovski gulaš može
reći da je moderno remek - djelo. I u ranijim filmovima Bong je volio
kombinirati žanrove, a možda najbolji primjer za to je njegov do sada najbolji
film "Sjećanje na ubojstvo". I taj je film krenuo kao mračni triler
da bi potom prešao u crnu komediju, a na kraju bi završio gotovo kao socijalna
drama, prava društvena kritika. Tako nekako žanrovski vrluda i njegov
posljednji film u kojem već na samom početku upoznajemo obitelj parazita iz
naziva filma, iako je jasno da nisu samo članovi ove siromašne obitelji iz
Seoula ovdje paraziti.
S mobitelima u rukama oni tako ljutito
bauljaju po svom suterenskom stanu jer je susjeda očito promijenila lozinku za
Wi-fi na koju su se prištekavali. Dignite mobitele u zrak, viče otac,
nezaposleni vozač Ki-taek (genijalni Song Kang-ho kojeg se sjećamo iz brojnih
kultnih filmova kao što su Sjećanje na ubojstvo, Thirst, Snowpiercer, Mr.
Vengeance), a s obzirom da je to čovjek velikog životnog iskustva, njegova
djeca negdje studentske dobi, sin Ki-woo (Choi Woo-shik) i kćer Ki-jung (Park
So-dam) ga naravno poslušaju te uz prozor u kupaonici uspiju pronaći slabi
signal. Dok djeca hvataju signal. tata i mama (Chang Hyae-jin) sastavljaju
kutije za pizze za lokalnu pizzeriju, a to je, čini se, jedini izvor prihoda
ovoj obitelji, kojoj pijani prolaznici stalno zapišavaju prozor. Kad se pojavi
čovjek koji ulice zaprašuje protiv glodavaca i insekata, prozor se širom otvara
jer bi bilo glupo propustiti besplatno tretiranje, a s obzirom da je stari
prije tko zna koliko godina bio vozač, i dalje se svi oni švercaju za besplatne
obrake u vozačkoj kantini. No, bez obzira što članovi ove obitelji djeluju prilično
lijeno i da baš nisu pretjerano vrući za posao, bilo bi posve pogrešno reći da
su glupi.
Štoviše, svi oni su iznimno lukavi i imaju onu
pravu uličnu inteligenciju koja im i omogućuje da životare bez pretjeranog
truda, no prilika za nešto bolji život ukazat će se kad Ki-jungov bogati
prijatelj odluči odseliti u Ameriku, a njemu predloži da preuzme njegov
dosadašnji posao tutora tinejdžerice iz nevjerojatno bogate obitelji. Nakon što
mu sestra krivotvori dokumene, Ki-jung doista će i dobiti posao u toj modernoj
luksuznoj vili koja se sušta suprotnost u odnosu na njihov betonski stan u
suterenu, a nakon njega jedan po jedan na istom mjestu će se zapošljavati i
preostali članovi njegove obitelji. Naravno, morat će se oni praviti da se ne
poznaju, kako bogati industrijalist, njegova žena, tipična razmažena kućanica te
njihovi sin i kćer ništa ne bi posumnjali. I potpuno luda i originalna priča
može krenuti, a bit će tu pregršt preokreta, iznenađenja i posve neočekivanih
razvoja situacija, no na nešto takvo smo ionako već naučili u Bongovim
filmovima. Ali sve to ovaj je genijalac sada dotjerao do savršenstva.
I bez obzira što možda izgleda da su
isključivo članovi ove obitelji paraziti, vrlo brzo ćemo shvatiti da gotovo svi
ovdje parazitiraju jedni o drugima, a Bong je snimio nešto što bi se
definitivno moglo nazvati najboljim prikazom klasifikacije modernog
kapitalističkog društva. Društva u kojem su oni sa samog društvenog vrha i oni
s taloga svijetovi za sebe koji nemaju nikakvih dodirnih točaka i u kojem bi
oni s dna vrlo rado prihvatili životni stil i raskoš onih s vrha, iako su i
sami svjesni da se to neće dogoditi, dok bi oni s vrha najviše voljeli da ovih s
dna nema, no tko će im onda biti posluga? Iako su članovi bogate obitelji Park
naizgled dobrohotni prema svojim novim pomoćnicima, to je isključivo iz razloga
jer ih trebaju (ili misle da ih trebaju), a koliko preziru siromašne najbolje
se vidi kad kažu da im je čudno da svi oni imaju nekavav čudan miris ili bolje
rečeno smrad. Svi oni zaudaraju po vlazi jer su im tijela i odjeća preuzela
vlagu i plijesan jeftinog i oronulog stana u suterenu. Premda su oni prema
svojoj kućnoj pomoćnici, vozaču i tutorima naizgled pristojni i dobro ih
plaćaju, taj odnos se ne razlikuje puno od odnosa koji su nekadašnji
robovlasnici imali prema svojim robovima. Vi ste tu da radite ono što vam
kažemo, a tko ste vi i što ste, ima li nešto što vas muči u životu uopće nas ne zanima i nemojte nas sa svojim sranjima opterećivati.
S druge strane, ti članovi siromašne obitelji
shvaćaju koliko su ovi bogati naivni pošto se praktički za ništa nisu morali
namučiti u životu i sve im je došlo na pladnju. Zato im bez problema mogu
uvaliti jedan drugoga kao sljedećeg člana posluge, a da ovi ne posumnjaju da se
svi oni međusobno poznaju. S druge strane, siromašna obitelj se pretjerano ne
zamara činjenicom da će kad - tad biti otkriveni i što će biti tada, a tu
situaciju vozi dok ide najbolje opisuje stari kad kaže da za siromašne ne
postoje planovi. Planovi su za bogate jer kad si siromašan bolje je ništa ne
planirati jer onda ništa ni ne može poći u krivo. Isto tako, kad mami djeca
prigovore zašto nije tako fina kao gospođa za koju rade, već otresita i
jezičava, ona im odgovori da ima toliko novca, da bi tada i ona bila fina.
Snimio je Bong briljantan film, čudesnu društvenu studiju, koja sjajno
funkcionira na više razina i koja na iznimno duhovit, a pametan način preko ove
neprirodne simbioze pokazuje kako izgledaju razlike u društvenim statusima i
životnim stilovima. Film koji će vas istovremeno nasmijati, rastužiti i
šokirati i već sada se slobodno može reći jedan od najboljih filmova godine!
Primjedbe
Objavi komentar